PočetnaRecenzije"Navalny" - Čovjek kojeg nisu uspjeli ubiti

“Navalny” – Čovjek kojeg nisu uspjeli ubiti

|

Svi oni koji misle da je ruski predsjednik Vladimir Vladimirovič Putin svoje pravo lice otkrio ove godine otvorenom invazijom na Ukrajinu i pritom počinjenim zločinima, trebali bi znati da njegova despotska priroda nije nikada bila pretjerano skrivena, a maska, ako je ikada i bila tamo, sve je brže klizila s lica kako se približavala godina početka rata koji će ga koštati i posljednjeg zrnca ugleda u pristojnom svijetu. Kao prilog toj tezi poslužit će sudbina Alekseja Navalnog, tvrdoglavog borca protiv korupcijskoga zmaja, koji se u svojoj karijeri, služeći se uglavnom modernom tehnologijom, društvenim mrežama i velikim žarom i željom za promjenom sa svojom Antikorupcijskom zakladom i istraživačkim radom na raskrinkavanju vladinih ilegalnih makinacija, ubrzo pretvorio u lidera opozicije protiv autokrata Putina i njegove bande oligarha.

Upravo je Navalni tema istoimenog dokumentarca “Navalny” (2022) kanadskog redatelja Daniela Rohera, nastalog u produkciji HBO-a i CNN-a, koji je početkom ove godine doživio premijeru na Sundance Film Festivalu. Nakon što nas autor ukratko upozna s karizmatičnim subjektom, film će se brzo usmjeriti prema definirajućem trenutku života i karijere Alekseja Navalnog –  pokušaju likvidacije. I to ni manje ni više nego Putinovom omiljenom metodom, trovanjem kemijskim oružjem Novičok koje nestaje iz tijela unutar nekoliko sati i nemoguće mu je otkriti trag. “Ludo je da je upravo time pokušao”, ponovit će brojni sugovornici u filmu. “To je kao da se potpisao na mjestu zločina”. Ipak, Putinu i njegovim agentima ne polazi sve za rukom. Navalni 20. kolovoza 2020. doživljava napad na letu zrakoplovom iz Sibira prema Moskvi, koji potom mijenja trasu i slijeće u Omsk kako bi se političaru pružila pomoć. Na taj način spašen mu je život i prevezen je u bolnicu na liječenje. No, budući da ni u ruskim bolnicama nije siguran, njegova supruga Julija i suradnici uz puno muke uspijevaju mu osigurati bijeg u Njemačku gdje će se mjesecima oporavljati od pokušaja atentata, istovremeno i pokušati otkriti pozadinu iza neuspješnog atentata.

Roher ne prikazuje Navalnoga ni dok ga u tišini prati kamerom, niti u studijski snimljenim razgovorima s njime, kao nadčovjeka, već kao normalnog modernog čovjeka u borbi sa silama zla.

Većina radnje Roherovog filma odvija se upravo u tom razdoblju kada se Navalnome pridružuju i vanjski suradnici kao što je bugarski istraživački novinar Christo Grozev, autor s nizozemske stranice Bellingcat koji prati Navalnoga od 2017., a svojim iskustvom uspijeva dokazati da su neki Putinovi agenti imali sumnjivo slična kretanja kao i Aleksej u danima kad je ovaj otrovan. Navalni tada neuspješno pokušava stupiti u kontakt s njima, a zatim mijenja taktiku i počinje se predstavljati kao ruski agent koji pokušava otkriti razloge neuspješne akcije smaknuća. Čini se da neće imati mnogo uspjeha sve dok napokon ne pogodi zlatnu žicu i uspijeva prevariti jednog od ubojica, koji mu detaljno opiše postupak pripreme atentata, čak i mjesto gdje je nanesen ubojiti otrov u odjeću Navalnoga. Lica sudionika govore sve, a Roher je vjerojatno poželio otvoriti bocu šampanjca jer je gotovo nezamislivo postignuće uloviti takvo priznanje na kameri. “Jadan tip, ubit će ga”, kasnije će prokomentirati Navalni. I doista, danas nitko ne zna gdje je nestao ovaj ruski agent.

Ohrabren otkrićem koje mu ponovno donosi mnogo pozornosti i potpore u svijetu, Navalni se odlučuje vratiti u Moskvu, premda svjestan da isto znači i njegov povratak u ćeliju. U završnici filma pratimo Navalnijev napet let s očekivanim ishodom, usporedno s nasiljem ruskih policijskih snaga nad gomilom koja dočekuje opozicijskog vođu kao junaka iz izgnanstva. Dok je Navalni bio u egzilu, Putin i njegovi ljudi svim su se silama trudili diskreditirati ga, a doista je urnebesno gledati velikog vođu Majke Rusije kako se uvija i muči dok u svakom trenutku izbjegava izgovoriti ime svoga protivnika, kao da je u pitanju neki novi Voldemort. Ipak, Roher ne prikazuje Navalnoga ni dok ga u tišini prati kamerom, niti u studijski snimljenim razgovorima s njime, kao nadčovjeka, već kao normalnog modernog čovjeka u borbi sa silama zla; pojedinca koji djeluje opušteno i zadovoljno čak i kad zna da mu je glava konstantno u torbi zbog vlastitih postupaka. Navalni nije anđeo, već ipak političar. To pak znači da je i pragmatičar, čime objašnjava svoju nekadašnju dvojbenu taktiku udruživanja s nacionalističkom desnicom u nastojanjima da ošteti poziciju bagri na vlasti. Navalni kao hrabar čovjek trenutno robija dvadeset godina zatvorske kazne, a jedini izlaz mogao bi mu biti taj da Putin konačno slomi zube u ovoj invaziji te doživi svoj davno zasluženi konačni pad.

"Navalny"
Režija: Daniel Roher
Producenti: Diane Becker, Shane Boris, Melanie Miller i Odessa Rae
Direktor fotografije: Niki Waltl
Glazba: Marius De Vries i Matt Robertson
Montaža: Maya Hawke i Langdon Page
Zemlja podrijetla: SAD
Godina proizvodnje: 2022.
Trajanje: 98 minuta

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

“Hearts of Darkness: A Filmmaker’s Apocalypse” – “Kako ću odustati od sebe?”

U drugom eseju ovogodišnjih "Klasika" bavimo se dokumentarnim filmom "Hearts of Darkness: A Filmmaker's Apocalypse" (1992).

“U Rijeci se osjeća nedostatak vizije i strateškog promišljanja kulture”

Marin Lukanović i Borko Novitović za naš portal govore o svom dugogodišnjem djelovanju unutar riječke udruge Filmaktiv, koja je ove godine napunila 20 godina postojanja.

Preminuo filmski i kazališni kritičar Tomislav Kurelec

U Zagrebu je, u 83. godini, preminuo filmski i kazališni kritičar te redatelj Tomislav Kurelec.

13. Škola dokumentarnog filma: Bez šminke

U zagrebačkom Dokukinu KIC 18. su lipnja premijerno prikazani završni radovi 13. Škole dokumentarnog filma.

Mašinokoreografije Alaina Resnaisa

Zanimanje Alaina Resnaisa za mašine, mogu se donekle pripisati posleratnom industrijskom "boomu" 1950-ih u Francuskoj.

Petnaesta Nagrada “Vedran Šamanović” Ani Hušman za film “Radije bih bila kamen”

Ovogodišnja, petnaesta po redu Nagrada "Vedran Šamanović", pripala je Ani Hušman za film "Radije bih bila kamen" (2024).

“Burden of Dreams” – Film važniji od života

Četvrtu sezonu "Klasika svjetske dokumentaristike" otvaramo tekstom o dokumentarcu "Burden of Dreams" (1982) Lesa Blanka.

Otvorene prijave za 33. Dane hrvatskog filma

Dani hrvatskog filma pozivaju na prijavu filmova za 33. izdanje, koje će se održati od 17. do 20. listopada 2024. u karlovačkom Kinu Edison.

Fotopokret i kinostazis Abbasa Kiarostamija

U drugom tekstu esejističkog serijala "Mineur/majeur" bavimo se manje poznatim filmovima iranskog redatelja Abbasa Kiarostamija.

“The History of Time Travel” – Pseudodokumentarac u slobodnoj formi

"The History of Time Travel" Rickyja Kennedyja iz 2014. godine u narativ uvodi fiktivno znanstveno otkriće, točnije motiv vremenskog stroja.
Režija: Daniel Roher<br> Producenti: Diane Becker, Shane Boris, Melanie Miller i Odessa Rae<br> Direktor fotografije: Niki Waltl<br> Glazba: Marius De Vries i Matt Robertson<br> Montaža: Maya Hawke i Langdon Page<br> Zemlja podrijetla: SAD<br> Godina proizvodnje: 2022.<br> Trajanje: 98 minuta"Navalny" - Čovjek kojeg nisu uspjeli ubiti