Gledajući presjek dosadašnje karijere danskog dokumentarista srednje generacije Simona Lerenga Wilmonta, dolazimo do zaključka da većina njegovih filmova u prvi plan gura djecu kao glavne protagoniste. Poseban Lereng Wilmontov senzibilitet za najranjiviji dio naše okoline, hrvatska je publika pobliže mogla upoznati prije četrii godina na ZagrebDoxu, kroz poetični “Daleki lavež pasa” / “The Distant Barking of Dogs” (2017). Četiri godine kasnije, danski autor svijetu ponovno nudi filmski isječak (dječje) stvarnosti Istočne Ukrajine (Lisičansk). “Kuća od krhotina” / “A House Made of Splinters” (2022) kao svojevrsni nastavak spomenutog filma, doduše, u doba snimanja nije smještena uz samu prvu ratnu liniju, ali posrednim putem svejedno stavlja rat kao vezivno tkivo svih događaja pred kamerom, dakako s djecom kao najvećom kolateralnom žrtvom. Film sinoć prikazan na 5. AJB DOC-u – u pola sata skraćenoj, TV-cut verziji – fokusira svakodnevnicu jednog istočnoukrajinskog utočišta za djecu, gdje djeca zajedno s tamošnjim socijalnim radnicima, iščekuju sudsku odluku svoje budućnosti; u prijevodu: otrežnjavanje svojih roditelja i ponovno preuzimanje skrbništva ili odlazak na udomljavanje, odnosno nastavak boravka u nekom od drugih dječjih domova. U ovom privremenom, naime, djeca mogu ostati maksimalno devet mjeseci.
Možda bismo čitajući sinopsis “Kuće od krhotina” mogli unaprijed sklepati zaključke o hladnom, (post)sovjetskom sivom domu, vlažnih zidova i asketske unutrašnjosti koja podsjeća na kakvu punokrvnu zatvorsku ustanovu, s radnicima kao vječno grintavim i grubim zatvorskim čuvarima, i poluizgladnjelom djecom u dickensovim dronjcima. Dakako, radi se tek o predrasudama, jer od prve minute filma iste odmah padaju u vodu, brzinom kakvog ruskog Iskandera. Oko dvadesetak djece smješteno je u nekoliko zajedničkih soba, a sve njih svako jutro posebnim pozdravima budi jedna od tamošnjih djelatnica, gospođa Irena. Atmosfera unutar doma opuštena je i zaigrana koliko može biti u datim teškim okolnostima, uz uobičajeno međusobno zadirkivanje, nešto agresivnije kod skupine dječaka; od kojih najviše pratimo buntovnog Kolju, čije ruke ukrašavaju različiti natpisi načinjeni crnim markerom, a jedno od ušiju i pripadajuća naušnica koja dječaku daje željenu agresivniju vanjštinu među nešto starijim i fizički nadmoćnijim muškim sustanarima. Sa ženske strane medalje, pratimo djevojčicu Sašu i njenu priju Evu, koje se tipično dječji svađaju i mire, grle i tuku, pa na kraju dana ipak ostaju najbolje prijataljice, verbalno si iskazujući ljubav na način koji jedino teške životne okolnosti mogu iscijediti iz vas.
Sudbina slične djece diljem (okupirane) Ukrajine posve je nepredvidljiva – “Ovdje svaka deseta vrata skrivaju slomljenu obitelj”, objašnjava žena u voiceoveru…
Sudbina slične djece diljem (okupirane) Ukrajine posve je nepredvidljiva – “Ovdje svaka deseta vrata skrivaju slomljenu obitelj”, objašnjava žena u voiceoveru, pretpostavljamo jedna od brižnih socijalnih radnica koje svakodnevno ručaju tugu s mališama, nerijetko puštajući suzu kad nitko ne gleda. Kontakti s roditeljima odvijaju se uglavnom telefonom, dok s druge strane slušamo tanke riječi opravdanja ili tek zvuk zauzetosti telefonske linije. Roditelji su djecu svjesno ili nesvjesno prepustili djecu na skrb državi, uglavnom zbog alkoholizma, s malom šansom ponovnog/trajnog ujedinjenja. Za otprilike dvanaestogodišnjeg Kolju, koji navigira između dokazivanja u agresivnijem muškom društvu i pokazivanja pravih osjećaja, situacija je još teža jer se s njime u domu nalaze mlađi brat i sestra. Mališani gotovo idoliziraju brata, dok im ovaj u okvirima vlastitih mogućnosti pokušava nadomjestiti roditeljsku ulogu. I sam dijete, sklono nepodopštinama i sitnim krađama, Kolju će do kraja filma premjestiti u dom za stariju djecu, kao posljednju opomenu roditeljima koji će zakonski još uvijek svo troje imati pravo povući natrag.
Simon Lereng Wilmonta metodom opservacijske muhe na zidu s povremenim poetskim izletima, neintruzivno prati djecu i njihove aktivnosti u domu. Povjerenje između malih protagonista je, izgleda, potpuno uspostavljeno, jer neke od najintimnijih scena – interakcije između Saše i Eve ponajviše – u filmu ispadaju kao da kamera nije niti prisutna. Danski autor kao i u svom prethodnom ukrajinskom filmu “Daleki lavež pasa”, ne pokušava davati odgovore na teška egzistencijalistička pitanja, koliko prebaciti fokus na individualne, ljudske sudbine – davanje glasa onima bez glasa, najugroženijima među nama. Ponekad se i sav taj trud čini uzaludnim, kao što nam i posljednja scena zorno pokazuje, kroz telefonski poziv domu za smještaj novog djeteta, dok se prijašnja premještaju na nove adrese, nerijetko u budućnosti na isto mjesto dovodeći i svoje potomke. Bilo je i takvih, slučajeva, kažu. Alternativa naizglednoj sizifovskoj raboti? Ne postoji, koliko god teško bilo prihvatiti spoznaju o krugovima začarane vrste…
