PočetnaRecenzije"Putinovi svjedoci" - Ugođaj kao svjedok

“Putinovi svjedoci” – Ugođaj kao svjedok

|

Već u prve dvije minute “Putinovih svjedoka” / “Putin’s Witnesses” / “Svideteli Putina” (2018) koji 19. rujna kreće s hrvatskom kino-turnejom, za trajanja uvodne špice, samo slikom i zvukom, bez govora, ruski redatelj Vitalij Manski znalački određuje ton i ugođajno, doživljajno tvorivo cjeline, osnovu koju želi prenijeti, a koja u ukupnom dojmu – hotimice, pretpostavljamo – nadmašuje nemalu vrijednost konkretnih informacijskih sadržaja. Detalji satnog mehanizma što otkucava, neumitan, dakako, prolazak vremena; prazni hodnici velebnog, blistavo održavanog zdanja (Kremlj?) u kojima su mnoga vrata zapečaćena; kao krišom, iz sigurne udaljenosti, špijunski neprimjetno sniman odlazak crnih limuzina okruženih u crno odjevenim motociklistima na crnim motociklima sa četvrtastim bočnim prikolicama… Sve u tišini tek uz kakav izdvojen, zatomljen zvuk poput šrobota guma na kotačima što gaze sive cestovne kocke i nenametljivo jezovitu, prigušenu glazbu Kārlisa Auzānsa što se otvoreno, ali ne i banalno, poziva na glasoviti motiv Johna Carpentera iz njegove “Noći vještica” (1978). Kamera Manskoga poslije će ući i u urede Kremlja i u predsjedničku limuzinu i na druga mjesta nedostupna običnom čeljadetu, no ozračje neproničnosti zbivanja u žarištima moći – koje će presudno obilježiti slikopis – uspješno je uspostavljeno.

Sljedećih nekoliko minuta nudi drugi stožer umjetničke konstrukcije, kao i tematsko izvorište, polazište meditacijskog, samorefleksivnog prijedloga za raspravu. Posrijedi je kućni snimak Manskoga u njegovu domu, na Silvestrovo 1999., kad predsjednik Ruske Federacije Boris Jeljcin umjesto uobičajene televizijske pozdravne riječi narodu, neočekivano obavještava o svojoj ostavci. Do novih predsjedničkih izbora, kao vršitelj dužnosti mijenja ga dotadašnji premijer kratkoga staža Vladimir Putin. Manski snima ukućane – suprugu i dvije maloljetne kćeri – tražeći ih njihovo mišljenje o novonastaloj situaciji. One surađuju uz prosvjed jer im stalno uključena kamera glave obitelji ide na živce. Odulji prizor ucjepljuje, među inime, i intrigantan podtekst ugnjetavanja okoline tjeranjem vlastitih ideja u ime općega dobra, pod navodnicima ili bez njih. Htijući, je li, dokumentirati zbilju – u najboljoj namjeri, dakako – Manski de facto terorizira svoje najbliže, a što nije pretjerano usporediti s postupcima državnika koji teroriziraju puk u ime stvaranja bolje, svjetlije budućnosti, bilo kao demagoške floskule, bilo kao zbiljskog uvjerenja.

Spomenuto kućno poglavlje ukazuje na sagledavanje problematike Putin s privatnog, osobnog stajališta, a tako će i biti. Manski je – izvan kadra, samo glasom – pripovjedač filma i pretežito iznosi vlastita razmišljanja. Većim dijelom filma drži se suzdržano neutralno u odnosu na protagonista. Niti ga hvali, niti kudi, već uglavnom nastoji dokučiti, iz današnje perspektive, kako je Putin postao tako moćan vladar domovine, pa i svjetski državnik, i jesu li njegove veleambicije mogle biti pročitane prije dva desetljeća.

“Putinovi svjedoci” o Manskijevu odnosu prema Putinu i politici znatno više svjedoče ugođajem tajnovitosti, neizvjesnosti, nedokučivosti, negoli razložnim iznošenjem (određenih) činjenica. To je, mnijemo, i bila autorova nakana.

“Putinovi svjedoci” oblikovani su gotovo u cijelosti iz arhivskog materijala, mahom onoga što ga je snimio sam Manski za potrebe fllmskog serijala “Red Tsars. Presidents Of Russia”. Kao tadašnji direktor dokumentarnog programa Ruske televizije, u ulozi nekovrsnog državnog redatelja, Manski je od 1999. do 2000. snimio TV-dokumentarce o ruskim čelnicima Gorbačovu, Jeljcinu i – Putinu. Radilo se, dakle, o osobi koja je s kamerom imala prilično slobodan pristup Kremlju, Putinu izvan Kremlja i, primjerice, stanu Borisa Jeljcina. U svojstvu člana Putinove promidžbene, predizborne ekipe, Manski je potpisao jednosatni TV film “Putin. Leap Year” (2001) kojeg se, kaže, ni danas ne stidi. I u kojemu se, s današnjim iskustvom Putin, uz kodove onomad nepoznatima i samome Manskome, može pročitati mnogo toga što 2000. nije bilo tako jasno.

Promijenilo se štošta u odnosu na tadašnja vremena, uključujući Manskoga, jednog od najcjenjenijih dokumentarista današnjice koji živi u samonametnutom latvijskom egzilu. Iako i sam priznaje (ne)posredno sudjelovanje u Putinovom dolasku na vlast, Manski u “Putinovim svjedocima” ne pere ruke, niti čisti savjest, nego prirodno i razumno sagledava prošlost nakon dvadesetogodišnjeg iskustva koje je, kako to i biva, umjereno rasvijetlilo neke tad zasjenjene nepoznanice i na čistinu izvelo ponešto što je onda moglo biti samo pitanje vjere u boljitak. Uz mnogo crne i sive (ne)boje u slici, noćnih snimaka, neurednih slikovnih viškova, pokretnu, nenametljivo nemirnu kameru i izvanredno odmjereno, tiho prijeteće oblikovanje zvuka (Anrijs Krenbergs) lišeno jačih i otvoreno dramatičnih naglasaka, “Putinovi svjedoci” o Manskijevu odnosu prema Putinu i politici znatno više svjedoče ugođajem tajnovitosti, neizvjesnosti, nedokučivosti, negoli razložnim iznošenjem (određenih) činjenica. To je, mnijemo, i bila autorova nakana.

"Putinovi svjedoci" / "Putin's Witnesses" / "Svideteli Putina"
Scenarij i režija: Vitalij Manski
Producenti: Natalija Manskaja, Filip Remunda, Vít Klusák i Gabriela Bussmann
Direktor fotografije: Vitalij Manski
Montaža: Gunta Ikere
Glazba: Kārlis Auzāns
Zemlje podrijetla: Latvija / Švicarska / Češka
Godina proizvodnje: 2018.
Trajanje: 102 minute

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Goran Dević: “Kad su vidjeli da politička elita dolazi preko reda, ljudi su zaključili da cijepljenje nije loše”

Jedan od najvećih hrvatskih živućih dokumentarista, Goran Dević govori o svom najnovijem dokumentarcu, "Paviljon 6" (2024).

Art-kino: “Tijelo” Petre Seliškar i retrospektiva Wernera Herzoga

Na repertoar riječkog Art-kina dolazi dokumentarni film "Tijelo" Petre Seliškar i velika retrospektiva Wernera Herzoga.

Ivanu Ramljaku ovogodišnja Nagrada “Vladimir Nazor” za najbolji film

Ovogodišnja Nagrada "Vladimir Nazor" za najbolji film, pripala je Ivanu Ramljaku za njegov dokumentarac "El Shatt - Nacrt za utopiju".

Petra Seliškar: “‘Tijelo’ je dokaz kako nastaviti živjeti i voljeti život”

Redateljica Petra Seliškar i glavna protagonistica Urška Ristić, za naš su portal pričali o dokumentarnom filmu "Tijelo" (2023).

Uskoro se održava 17. Gledalište Kinokluba Zagreb

Sedamnaesto po redu Gledalište Kinokluba Zagreb, održavat će se od 29. svibnja do 1. lipnja u kinu Kinoteka.

Opatijska projekcija dokumentarca “Funne: Djevojke koje sanjaju more”

U sklopu programa "Liburnia uplovljava", u Opatiji će se prikazati dokumentarac "Funne: Djevojke koje sanjaju more" (2016) Katije Bernardi.

Nagrada hrvatskom projektu na 39. DOK.fest Münchenu

Projekt hrvatskog dokumentarnog filma "Kuće na pijesku" redatelja Vida Begića osvojio je industrijsku nagradu na 39. DOK.fest Münchenu.

Pobjednik CPH:DOX-a predvodi dokumentarnu konkurenciju 17. Subversive Film Festivala

Od 20. do 26. svibnja u kinu Kinoteka i Dokukinu KIC održat će se 17. izdanje Subversive Film Festivala, uz lijep broj dokumentarnih filmova.

Projekcija “Tijela” Petre Seliškar uz razgovor s autoricom i glavnom protagonisticom

U zagrebačkom Dokukinu KIC sutra će se održati projekcija filma "Tijelo" Petre Seliškar uz razgovor s autoricom i glavnom protagonisticom.

Svjetska premijera “Paviljona 6” Gorana Devića na 31. Sheffield DocFestu

Hrvatski dokumentarist Goran Dević svoj će najnoviji dokumentarni film "Paviljon 6" (2024) najprije predstaviti na 31. Sheffield DocFestu.
Scenarij i režija: Vitalij Manski<br> Producenti: Natalija Manskaja, Filip Remunda, Vít Klusák i Gabriela Bussmann<br> Direktor fotografije: Vitalij Manski<br> Montaža: Gunta Ikere<br> Glazba: Kārlis Auzāns<br> Zemlje podrijetla: Latvija / Švicarska / Češka<br> Godina proizvodnje: 2018.<br> Trajanje: 102 minute"Putinovi svjedoci" - Ugođaj kao svjedok