Početna Recenzije "Putinovi svjedoci" - Ugođaj kao svjedok

“Putinovi svjedoci” – Ugođaj kao svjedok

-

Već u prve dvije minute “Putinovih svjedoka” / “Putin’s Witnesses” / “Svideteli Putina” (2018) koji 19. rujna kreće s hrvatskom kino-turnejom, za trajanja uvodne špice, samo slikom i zvukom, bez govora, ruski redatelj Vitalij Manski znalački određuje ton i ugođajno, doživljajno tvorivo cjeline, osnovu koju želi prenijeti, a koja u ukupnom dojmu – hotimice, pretpostavljamo – nadmašuje nemalu vrijednost konkretnih informacijskih sadržaja. Detalji satnog mehanizma što otkucava, neumitan, dakako, prolazak vremena; prazni hodnici velebnog, blistavo održavanog zdanja (Kremlj?) u kojima su mnoga vrata zapečaćena; kao krišom, iz sigurne udaljenosti, špijunski neprimjetno sniman odlazak crnih limuzina okruženih u crno odjevenim motociklistima na crnim motociklima sa četvrtastim bočnim prikolicama… Sve u tišini tek uz kakav izdvojen, zatomljen zvuk poput šrobota guma na kotačima što gaze sive cestovne kocke i nenametljivo jezovitu, prigušenu glazbu Kārlisa Auzānsa što se otvoreno, ali ne i banalno, poziva na glasoviti motiv Johna Carpentera iz njegove “Noći vještica” (1978). Kamera Manskoga poslije će ući i u urede Kremlja i u predsjedničku limuzinu i na druga mjesta nedostupna običnom čeljadetu, no ozračje neproničnosti zbivanja u žarištima moći – koje će presudno obilježiti slikopis – uspješno je uspostavljeno.

Sljedećih nekoliko minuta nudi drugi stožer umjetničke konstrukcije, kao i tematsko izvorište, polazište meditacijskog, samorefleksivnog prijedloga za raspravu. Posrijedi je kućni snimak Manskoga u njegovu domu, na Silvestrovo 1999., kad predsjednik Ruske Federacije Boris Jeljcin umjesto uobičajene televizijske pozdravne riječi narodu, neočekivano obavještava o svojoj ostavci. Do novih predsjedničkih izbora, kao vršitelj dužnosti mijenja ga dotadašnji premijer kratkoga staža Vladimir Putin. Manski snima ukućane – suprugu i dvije maloljetne kćeri – tražeći ih njihovo mišljenje o novonastaloj situaciji. One surađuju uz prosvjed jer im stalno uključena kamera glave obitelji ide na živce. Odulji prizor ucjepljuje, među inime, i intrigantan podtekst ugnjetavanja okoline tjeranjem vlastitih ideja u ime općega dobra, pod navodnicima ili bez njih. Htijući, je li, dokumentirati zbilju – u najboljoj namjeri, dakako – Manski de facto terorizira svoje najbliže, a što nije pretjerano usporediti s postupcima državnika koji teroriziraju puk u ime stvaranja bolje, svjetlije budućnosti, bilo kao demagoške floskule, bilo kao zbiljskog uvjerenja.

Spomenuto kućno poglavlje ukazuje na sagledavanje problematike Putin s privatnog, osobnog stajališta, a tako će i biti. Manski je – izvan kadra, samo glasom – pripovjedač filma i pretežito iznosi vlastita razmišljanja. Većim dijelom filma drži se suzdržano neutralno u odnosu na protagonista. Niti ga hvali, niti kudi, već uglavnom nastoji dokučiti, iz današnje perspektive, kako je Putin postao tako moćan vladar domovine, pa i svjetski državnik, i jesu li njegove veleambicije mogle biti pročitane prije dva desetljeća.

“Putinovi svjedoci” o Manskijevu odnosu prema Putinu i politici znatno više svjedoče ugođajem tajnovitosti, neizvjesnosti, nedokučivosti, negoli razložnim iznošenjem (određenih) činjenica. To je, mnijemo, i bila autorova nakana.

“Putinovi svjedoci” oblikovani su gotovo u cijelosti iz arhivskog materijala, mahom onoga što ga je snimio sam Manski za potrebe fllmskog serijala “Red Tsars. Presidents Of Russia”. Kao tadašnji direktor dokumentarnog programa Ruske televizije, u ulozi nekovrsnog državnog redatelja, Manski je od 1999. do 2000. snimio TV-dokumentarce o ruskim čelnicima Gorbačovu, Jeljcinu i – Putinu. Radilo se, dakle, o osobi koja je s kamerom imala prilično slobodan pristup Kremlju, Putinu izvan Kremlja i, primjerice, stanu Borisa Jeljcina. U svojstvu člana Putinove promidžbene, predizborne ekipe, Manski je potpisao jednosatni TV film “Putin. Leap Year” (2001) kojeg se, kaže, ni danas ne stidi. I u kojemu se, s današnjim iskustvom Putin, uz kodove onomad nepoznatima i samome Manskome, može pročitati mnogo toga što 2000. nije bilo tako jasno.

Promijenilo se štošta u odnosu na tadašnja vremena, uključujući Manskoga, jednog od najcjenjenijih dokumentarista današnjice koji živi u samonametnutom latvijskom egzilu. Iako i sam priznaje (ne)posredno sudjelovanje u Putinovom dolasku na vlast, Manski u “Putinovim svjedocima” ne pere ruke, niti čisti savjest, nego prirodno i razumno sagledava prošlost nakon dvadesetogodišnjeg iskustva koje je, kako to i biva, umjereno rasvijetlilo neke tad zasjenjene nepoznanice i na čistinu izvelo ponešto što je onda moglo biti samo pitanje vjere u boljitak. Uz mnogo crne i sive (ne)boje u slici, noćnih snimaka, neurednih slikovnih viškova, pokretnu, nenametljivo nemirnu kameru i izvanredno odmjereno, tiho prijeteće oblikovanje zvuka (Anrijs Krenbergs) lišeno jačih i otvoreno dramatičnih naglasaka, “Putinovi svjedoci” o Manskijevu odnosu prema Putinu i politici znatno više svjedoče ugođajem tajnovitosti, neizvjesnosti, nedokučivosti, negoli razložnim iznošenjem (određenih) činjenica. To je, mnijemo, i bila autorova nakana.

"Putinovi svjedoci" / "Putin's Witnesses" / "Svideteli Putina"

O FILMU:

Scenarij i režija: Vitalij Manski
Producenti: Natalia Manskaja, Filip Remunda, Vít Klusák i Gabriela Bussmann
Direktor fotografije: Vitalij Manski
Montaža: Gunta Ikere
Glazba: Kārlis Auzāns
Zemlje podrijetla: Latvija / Švicarska / Češka
Godina proizvodnje: 2018.
Trajanje: 102 minute

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

“Once the Dust Settles” – Selfie na poprištu katastrofe

Johna Appela kroz film "Once the Dust Settles" vode empatija i dobrodušnost, uz razumijevanje nemoći da se promijeni ono što se dogodilo.

Otvorene prijave za 6. Scenaristički program “Krsto Papić”

Otvorene su prijave za 6. Scenaristički program “Krsto Papić”.

Al Jazeera Balkans: Drugi nastavci filmova “Generacija ’68” i “Nedjelja 13.” te dokumentarac o kineskom nadziranju svojih građana

Ovotjedni program AJB-a donosi druge nastavke filmova "Generacija '68" i "Nedjelja 13." te dokumentarac o kineskom nadziranju svojih građana.

Top 10: Najbolji dokumentarni filmovi 2020. godine

Marko Stojiljković donosi svoju listu najboljih dokumentarnih filmova 2020. godine.

Preminuo Michael Apted, redatelj serijala “Up”

Poznati britanski dokumentarist Michael Apted, najpoznatiji po kultnom serijalu "Up", preminuo je u četvrtak u svom losanđeleškom domu.

Otvorene prijave za 68. Martovski festival

Otvorene su prijave za 68. Beogradski festival dokumentarnog i kratkometražnog filma - Martovski festival.

“I Walk” – Odsebljeno putovanje u srce tame

Jørgen Leth u novom filmu "I Walk" / "Jeg går" (2019) dočarava neveselu stranu svoga psihofizičkoga stanja posljednjih desetak godina.

Al Jazeera Balkans: “Generacija ’68” i “Bugarski san”

Na programu AJB-a ovog će se tjedna između ostalih prikazati i dokumentarci "Generacija '68" Nenada Puhovskog "Bugarski san" Srđana Šarenca.

“Family Romance, LLC” – Samozavaravanje, plaćeno i neplaćeno

U dosadašnjim osvrtima "Family Romance, LLC" ocijenjen je u rasponu od "slabiji Herzogov film" do "jedan od najintrigantnijih u autorovu opusu".

Pomoć za Kino klub Sisak

Razorni potresi koji su ovih dana pogodili Sisak i Sisačko-moslavačku županiju uništili su i Kino klub Sisak, ali i domove kinoklubaša, njihovih prijatelja i obitelji.