Američki novinar David France godinama kao istraživački novinar djeluje na polju LGBTQ prava. Njegov “How to Survive a Plague” (2012) o AIDS aktivistima nominiran je za Oscara, a isto bi se sasvim realno moglo dogoditi i s Amerikančevim najnovijim dokumentarcem “Welcome to Chechnya” (2020). Film je svjetsku premijeru doživio na ovogodišnjem Sundance Film Festivalu, televizijski gledatelji mogli su ga po prvi put pogledati 30. lipnja na HBO-u. Da nije te zlosretne korone, o WTC-ju bi se zasigurno mnogo više pričalo, kako u oskarovskom kontekstu, tako i iz kuta zasad možda i najdojmljivijeg nefikcijskog iskustva polovične godine. Dosadašnje nagrade u Berlinu, Hot Docsu, Sundanceu i Solunu dovoljno govore o kakvom se teškaškom dokumentarcu radi.
Film prati dvoje ruskih gay aktivista tamošnjeg LGBT Networka, Davida Isteeva i Olgu Baranovu, koji iz ralja represivnog državnog aparata Republike Čečenije i osramoćenih obitelji, pokušavaju izvući pojedince homoseksualne orijentacije. France je s aktivistima ostao embedan punih dvadeset mjeseci, došavši u Rusiju u kolovozu 2017. godine, nakon sve češćih izvještaja o progonu LGBTQ zajednice u Čečeniji, odnosno članka Mashe Gessen u New Yorkeru. Sigurnost i brza ekstrakcija snimljenog materijala također je bila od velike važnosti, pa su svi prikupljeni fajlovi bili zaštićeni višestrukim kriptiranim slojevima, također se pazilo i da radni kompjuteri ni u kojem slučaju ne dođu u doticaj s internetom. Kako bi cijela operacija djelovala što neupadljivije, Franceu – službeno puštena priča o velikom nogometnom zaljubljeniku egipatske nogo-reprezentacije, koja je boravila u Čečeniji – je na terenu društvo pravio tek njegov producent i snimatelj Askold Kurov. Njih dvojica, consumer Sony kamera, bez uobičajene dodatne snimateljske opreme, čak i bez standardnog boom mikrofona – neupadljivost kao riječ dana, zapravo mjeseci i godina u njihovom slučaju.
Ovu odluku, naravno, nije teško razumjeti, jer se radnja filma odigrava u dvije zemlje koje godinama ugnjetavaju prava homoseksualne zajednice: Rusiji u kojoj nema službenih zakona protiv gayeva, ali gdje su isti manje-više prepušteni sami sebi; odnosno Čečeniji, u kojoj predsjednik Ramzan Ahmadovič Kadirov – inače, instaliran na vlast od samog Putina – ponosno pred kamerom američke televizije proklamira da u njegovoj, većinski muslimanskoj naseljenoj državi, na jugozapadnom rogu Ruske federacije, gayevi – uopće ne postoje. Da tome baš i nije tako, svjedoče brojne video-snimke fizički zlostavljanih homoseksualaca koje okreću želudac: od uličnih premlaćivanja, (pretpostavljamo) svirepog ubojstva kamenom djevojke od strane njene osramoćene obitelji, pa sve do silovanja muškarca pred kamerom. Jasno je stoga zašto je prioritet sigurnosti glavnih protagonista – 30-godišnjeg Griše koji je prošao mučeničku torturu čečenskih zatvora; i 21-godišnje Anje, koju je ujak ucijenio seksom u zamjenu za šutnju – bio od najvećeg značenja. Njihova, a i lica većine snimljenih u “Welcome to Chechnya”, obrađena su digitalnom tehnologijom deepfakea, lica ustupljenih od strane angažiranih dobrovoljaca, kako bi se osobama ispred kamere zaštitio identitet.
Borba svih borbi tek je počela…
Kombinirajući klasične statične intervjue Isteeva i Baranove, opservacijske dionice napetih kadrova izvlačenja nesretnih mladih ljudi iz Čečenije, odnosno bijega iz ruskih sigurnih kuća na slobodne teritorije Europe/Kanade s uistinu šokantnim amaterskim, trofejnim videima zlostavljača, France daje nefiltriran uvid u stanje ljudskih prava na rusko-čečenskom teritoriju. Treba istaknuti i jedan od vrhunaca filma, kada po život opasno u javnost istupa glavni protagonist Maksim Lupunov (Griša), čije smo pravo lice (i ime) dobili priliku vidjeti pred kraj filma na prigodnoj presici. U dojmljivom i emotivnom kadru, kao u nekom filmu o Jamesu Bondu, gledamo tako otapanje Lupunove kompjuterske maske kojoj mjesto ustupa stvarno lice ovog hrabrog mladog čovjeka.
Opasnost kojima se izlažu protagonisti i njihove obitelji, stvarna je i opipljiva kroz cijelo trajanje dokumentarca “Welcome to Chechnya”, kao i anksiozna klaustrofobičnost prašnjavih hodnika sigurnih kuća ruskih aktivista koji se i sami izlažu pogiblji. Posebno upečatljive dionice bez prenaglašavanja pojačava glazbeni score braće Galperine (Evgenij i Saša), dok David France film vodi sigurnom i tečnom režijskom rukom, lišenoj umjetno ubrizgavanih emotivnih podražaja. Film ne donosi naročito katarzičnu završnicu; kako i bi kad institucionalno prožeta nepravda i otvoreno ugnjetavačko nasilje prema LGBTQ zajednici odobreno od same državne vrhuške, u ilegali trenutno drži više desetaka tisuća ovakvih čečenskih pojedinaca. Borba svih borbi tek je počela…
