PočetnaRecenzije16. ZagrebDox: "Besmrtni" - Koncizna studija društvenih mehanizama discipline i kontrole

16. ZagrebDox: “Besmrtni” – Koncizna studija društvenih mehanizama discipline i kontrole

-

Apatiti je jedan od brojnih ruskih gradova koji punim plućima žive sovjetsko nasljeđe. Nastali su kao dio utopijskog pothvata kolonizacije i industrijalizacije Arktičkog kruga koji je ekvivalentan putu na Mjesec. Bivši radnički logor smješten je u ruskoj oblasti Murmansk, na krajnjem sjeverozapadu ove ogromne zemlje. Ovdje su slali političke protivnike režima – po načelu svi su krivi dok im se ne dokaže nevinost, a na prijekom sudu Velikog inkvizitora nitko nije do kraja nevin. Gradić je to zaustavljen u vremenu, a njegovi žitelji kao da su u nekakvom čudnom transu. Nakon što je stari režim propao ljudi su nastavili ovdje živjeti, većina ih radi u lokalnom rudniku gdje iskopavaju rudu apatit koja ih prehranjuje. Postoje stotine ovakvih gradova aveti u post-sovjetskoj Rusiji, svi slijede isti obrazac i sanjaju isti košmar.

“Besmrtni” / “Immortal” / “Surematu” (2019) – dugometražni prvijenac Ksenije Ohapkine i pobjednik Karlovih Vara – konstruiran je od neprekidnih vizualnih strujanja u kojima se strogo kontrolirani vlakovi pretapaju u izdužene siluete koje promatramo na snježnim površinama. Pred nama se rasprostire nepregledni ledeni krajolik u kojem negostoljubiva, surova priroda kao da odražava nedostatak ljudskosti bića koja je nastanjuju. U Apatitiju uzorni građani proizvode se kao na traci – svako jutro odrasli iz svojih betonskih baraka odlaze u obližnju tvornicu. Djeca pak imaju svoju rigidnu dnevnu rutinu – djevojčice plešu balet dok dječaci marširaju s oružjem i upijaju povijesne lekcije o heroizmu i požrtvovnosti koji čine prave muškarce. Oba spola zarana uče primati naredbe i trenirati svoje pokrete da nalikuju onima dobro podmazanog stroja. Distopijski, znanstveno-fantastični karakter snimljenog, dodatno je potenciran opservacijskim pristupom koji je lišen glasa naratora i zamornih, govorećih glava. Teška mašinerija i metalni mastodonti djeluju izvanzemaljski i neskladno. Teretni vagoni izviru iz zastrašujućeg bjelila u nestvarnim kadrovima koji tvore okosnicu hipnotičkih vizualnih kompozicija, dok pratimo stanovnike ovog grada-aveti kako plešu na rubu svijeta, u ambisu, okruženi kozmičkom prazninom.

Precizna i koncizna studija društvenih mehanizama discipline i kontrole, “Besmrtni” tiho bilježe totalitarnu propagandu koja je bešavno utkana u samo tkivo ruskog društva. Putinova Rusija perpetuira sovjetsku ideologiju prema kojoj pojedinac davanjem svojeg obola snažnoj naciji i državi zauzvrat zauzima svoje privilegirano, vječno mjesto u imaginarnoj hijerarhiji. Oni su besmrtni, bezimeni i bezlični. Da bi se postalo besmrtnikom i steklo mjesto u elizeju u kojem duše režimskih junaka prebivaju nakon smrti, prvo se mora nestati i biti sveden na funkciju. Vojne parade, plesne probe i povijesne lekcije u službi su dehumanizirajućeg patriotizma koji obećava vječni život onima koji podnesu žrtvu na oltar domovine. Radi, pleši, marširaj – državu nije briga, sve dok ne istupaš iz reda. Nasilje je suzdržano, koreografirano i nadasve ritualizirano. Radnici, malene plesačice i maleni vojnici međusobno su zamjenjivi, lišeni osobnosti, rastaljeni u rigidnom, ideološkom kalupu. (Ne)prirodni ljudski poredak preslikava se na okolnu prirodu koja upija tjeskobu stanovnika koji su postali statisti u vlastitim životima, a ova personifikacija vidljiva je recimo u sceni u kojoj napušteni pas cvili i laje dok mu se snježne pahulje sakupljaju na krznu. Strah je gotovo opipljiv. Hladna polarna pustara obećavala je ispunjenje utopijskog sna o besmrtnosti kroz žrtvovanje i odricanje, dok tragove njezina nikad rascvjetana vrta vidimo u stablu radijantnih žutih listova koje tajanstveno izranja iz mraka u jednom od kadrova. I u mraku katkad nikne divan cvijet.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Besmrtni"

Ovo je priča o sustavu, a ne o pojedincima. Ohapkina koristi dominantno vizualni pristup kako bi razmontirala mehanizme indoktrinacije koja podlo i potiho dovodi do nestanka slobode uma i tijela. Naglašena je mnemonika tijela radnika, plesačica i vojnika – herojsku prošlost oni drže u svijesti kroz sjećanje navika nataloženih u tijelu. U Apatitiju okovani umovi egzistiraju unutar okovanih tijela, a preklapanje je savršeno. Autorica ne psihologizira svoje protagoniste već hvata njihove tajanstvene obrise, izraze ispražnjenosti ili zbunjenosti. Povremeno ih pak snima u rijetkim trenucima spontanosti i ispadanja iz ritma mašine, primjerice u sceni u kojoj jedan dječak zijeva, ili ona u kojoj drugi kopa nos; kao da se bude iz transa, barem na tren. Jednom kada je osviještena, tjelesnost može stvoriti odmak prema nametnutoj verziji povijesti. Čak i unutar najsavršenijeg sustava nalaze se pukotine putem kojih subjektivitet pojedinca iskazuje otpor prema službenom historijskom kontinuitetu. Foucault nas uči da je svaki otpor slučaj za sebe, svojevrsna iznimka – on se nikad ne vrši izvan moći, već unutar nje. Stoga su ovi povremeni bljeskovi koji razbijaju kolotečinu mašine najpoticajniji dijelovi ovog hipnotizirajućeg, repetitivnog filma.

Ipak, u posljednjoj sceni slijedimo tračnice do spavaonice u dječjem domu gdje male glave čekaju na svoj red u podmuklom stroju, dok zlokobni vjetar huče i ne posustaje. Nema izlaza iz začaranog kruga – od kolijevke do groba životi građana Apatitija pripadaju državi. Time postaje jasno da autoricu ne zanimaju potencijalne točke otpora i pobune koje tinjaju ispod dominantne ideologije, već želi stvoriti esencijalističku sliku Rusije opterećene totalitarističkim nasljeđem. Stoga je njezina poruka u konačnici nedorečena – niti prenosi autentično rusko iskustvo niti zahvaća univerzalnost čovjekove spremnosti na podvrgavanje poretku bilo kojeg ideološkog predznaka. Umjesto toga fetišizira iracionalnu rusku narav i inklinaciju prema opresiji, plašeći dobronamjernog zapadnog gledatelja utvarom Staljina, sovjetske nemani koja nikad ne umire i koja snagom kolektiviteta uništava svaki singularitet. Pritom nikad ne propituje porijeklo takvog sustava te krhku membranu koja u zajednicama poput Apatitija razdvaja svijest pojedinca od kolektivnog nesvjesnog.

Submisivnost naredbama i upisanost ideoloških aparata u naša tijela nije rezervirana samo za autokratsku Rusiju. Države i korporacije diljem svijeta na slične, manje očigledne načine podređuju pojedince konformitetu spram društvenih i nadasve ekonomskih mehanizama.

Ohapkina u svom dokumentarnom filmu “Besmrtni” hvata podmuklu sveprisutnost i prožetost opasne ideologije, ali njezinoj poetičnosti nedostaje političke supstance i ona prikriva ispraznost. Ruska autorica podastire svoju simplističku tezu na snažan i uvjerljiv način, koristeći samo ona sredstva koja su najsvojstvenija filmskom jeziku. Kombinira filigransku režiju, fluidnu montažu i upečatljiv dizajn zvuka, ali kad se prvotni dojmovi slegnu uviđamo da nivelira sve razlike i stvara pojednostavljujuću šablonu koja djeluje utješno u usporedbi s kompleksnošću aktualne društvene stvarnosti. Ono što nedostaje jest nijansiranost i filozofska utemeljenost njezine vizualne misli. No, birajući atmosferičnost naspram ekspozicije, ne uspijeva konkretno iskustvo pretočiti u univerzalno. Film tako ostaje zarobljen negdje na pola puta između čistog opservacionizma i još jednog pamfleta upućenog Putinovoj Rusiji, upadajući u zamku mistifikacije.

Submisivnost naredbama i upisanost ideoloških aparata u naša tijela nije rezervirana samo za autokratsku Rusiju. Države i korporacije diljem svijeta na slične, manje očigledne načine podređuju pojedince konformitetu spram društvenih i nadasve ekonomskih mehanizama. U pitanju je isti izopačeni sustav, ukotvljen na pola puta između straha (od nepripadanja, izoliranosti) i fantazije (o ispunjenju, divljenju drugih). Ljudska bića prilagođavaju se svojoj okolini kako bi preživjeli, ova mimikrija urođeni je instinkt. Nakon Staljinove smrti vrata zatvora su se otvorila, ali ljudi su odlučili ostati. Dovoljno je bilo da prođe nekoliko desetljeća i da čitava pokoljenja nekoć slobodnomislećih individua nauče savinuti kičmu kako bi služili nametnutom idealu. Oni ne vjeruju odista u ono što im se servira, ali ne vjeruju ni u svoju moć da mogu promijeniti stvari jer ih suptilni mehanizmi kontrole drže zarobljenima između sna i jave, u stanju transa, obamrlosti i fatalističkog prepuštanja sudbini. Tako su nekadašnji otpadnici u stotinu godina posredstvom ideologije transformirani u poslušne sluge režima. No razlikuju li se oni doista suštinski od svih nas građana tzv. slobodnog svijeta? Većina će jednoglasno uzviknuti “kako da ne”, i nastaviti čekati da netko odozgo riješi njihove probleme.

"Besmrtni" / "Immortal" / "Surematu"

O FILMU:

Režija: Ksenija Ohapkina
Scenarij: Pauls Bankovskis, Ksenija Ohapkina i Kersti Uibo
Producent: Riho Västrik
Kamera: Aleksandr Demyanenko, Artem Ignatov i Ksenija Ohapkina
Montaža: Stijn Deconinck i Ksenija Ohapkina
Glazba: Robert Jürjendal i Arian Levin
Zemlje podrijetla: Estonija / Latvija
Godina proizvodnje: 2019.
Trajanje: 60 minuta

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije