Iz Opatije za Dokumentarni.net: Iva Rosandić
Dovoljan je tak dan da se atmosfera ustabili, a festival postane integralni dio života grada. Ili je tako iz perspektive nas posjetitelja. Ipak, osvrćući se na brojnost publike, očito je da se filmskim projekcijama razbijaju uspostavljene rutine, a uobičajeni turistički tokovi barem nakratko prekidaju u svojoj samodostatnosti. Diskurzivni program 20. Liburnia Film Festivala započeo je najavljenim “Pićem s autorima”, ovaj put Davidom Lušičićem i Marijom Papićem. Neobavezno druženje osiguralo je prostor za dijeljenje reminiscencija na prethodnu večer, impresija publike i autora, nerijetko uz dodatni kontekst viđenog. Svakako da uvid u pozadinu snimanja može nadograditi uspostavljena značenja, a ponekad čak i pokolebati formirane stavove o filmu. Najzanimljiviji možda ostaje sraz zamišljenog efekta i njegove praktične manifestacije, podložne promjenama konkretnog prostora i vremena.
Projekcije se redovito otvaraju programom Regionale, a koja se odvija u višenamjenskom prostoru unutar Ville Antonio. I ovaj nam je put dan presjek filmova od početničkih i radioničkih sve do dugog metra Morane Ikić Komljenović, prepoznatljivog Fade In rakursa. Film “Modra” (Fade In / HRT; 2021.) možda je bliži reportažnom karakteru karakterističnom za filmove čiji je HRT koproducent, a fokus se počesto raspršuje u nebrojeno smjerova, no ipak se u konačnici kao sukus iskristalizira historijat ambivalentnog odnosa industrijalizacije i kvarnerskog područja. Narušavajući reportažnu logiku krupnim kadrovima odabranim prema transgeneracijskom ključu, autorica ipak uspješno poentira neposrednu opasnost, destrukciju i eksploataciju kao jedinu stabilnost mijeni generacija.
Osobnu promjenu koja rezultira obnovom suživota s prirodom opisao je David Kumpare u filmu “Flora” (Filmaktiv, 2022.), nastalom na Novoj školi dokumentarnog filma u organizaciji Filmaktiva. Gotovo usporedno mogli smo pogledati rad proizašao iz druge renomirane škole, one zagrebačke, Restartove škole dokumentarnog filma “Juha od cikle” (Restart, 2022.) Eve Marije Jurešić, a koja nelagodu obiteljskog okupljanja nepretenciozno pretvara skeč. Periodičko usporavanje snimke koji prati redateljičina duhovita naracija, filmu daje ritmičnost i uspostavlja cjelinu. Film “Emmet” (Cirk Pozor, 2022.) Marina Nekića specijaliziranog je karaktera, a kombinacijom performativnih metoda Cirk Pozor Teatra, ujedno i producenta, donosi biografsku priču istoimenog klauna, koji se u popkulturnu svijest upisao kao svojevrsni klaunski antijunak, zastupnik marginaliziranih.
“Izvorni sjaj” (Level 52, 2022.) Biance Dagostin i Tonija Juričića praktičnu vrijednost zadobiva demistifikacijom žena restauratorica, a koje se same susreću s predrasudama za koje smo skloni pomisliti da su stvar prošlih vremena. Regionale je program koji odiše više entuzijazmom neopterećenog snimanja, negoli težnjom za profesionalizmom u strogom smislu riječi, pritom su igra i istraživanje granica jednakovrijedni kao i teme koje ih zaokupljaju.
Konkurencija je pak započela esejem Davora Sanvincentija “Mjesta koja ćemo disati” (Petikat, 2022.), a čija se snolikost i meditativnost upotpunila s noćnim ozračjem Ljetne pozornice Opatija. Mjesta funkcioniraju kao asocijativni multimedijski podražaj, nužno orijentiran na relaciju prema publici, ne bi li se probila hermetičnost naizgled nesustavno povezanih slika i impresija. Novi film Gorana Devića “Hrvatskog narodnog preporoda” (Petnaesta umjetnost / Kinoljetka; 2022.), unutar konkretno omeđenog perioda industrijalizacije i njenog nasilnog prekida, donosi sliku jedne od sisačkih ulica, koja metonimijski stremi mnogo šire, prema obrisima propasti stabilnih relacija društva u cjelini. Film gradi precizno, dovoljno distancirano od protagonista da bi utvrdio okvir unutar kojeg sami razvijaju dinamiku.
Neuobičajenu vrstu subverzivnosti donosi premijerno prikazan kratki film “Zavjet” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2022.) Mladena Ivanovića. Na prvi pogled autor neangažirano kontrastira sliku i naraciju, koja je pak destilirani oblik nacionalističkog diskursa i samim time dovoljno uznemirujuća. Pritom slike zapuštenosti ilustriraju šizofreni moment u pozadini istih ideologija. Večer je završila još jednom hrvatskom premijerom, filmom “War Is Over” (Stefano Obino Productions / Nukleus film / Jaako dobra produkcija; 2021.) Stefana Obina. Iako još jedan u nizu filmova bliskoistočne tematike, Obino pravi razliku forsirajući svakodnevicu raseljenih ljudi unutar kampova. Iako korektan opservacijski film, teško je nakon više od desetljeća eksploatacije bliskoistočne situacije i hiperinflaciji produkcija, film označiti kao bitan u odnosu na one srodne. Danas, kad u javnost sve češće izbijaju disonantni tonovi (zlo)namjernih interpretacija i heterogenih agendi provođenim kroz dokumentarce, svaka nova tematizacija zaziva promišljen pristup koji u obzir uzima navedene korelacije.
Današnji dan nastavlja po zacrtanom planu, a koji funkcionira baš zbog neupadanja u zamku pretjerane ambicioznosti u kojoj kvaliteta ustupa pred kvantitetom. Sljedećih će se dana program dinamizirati, donoseći nam uvide u živote radnika na više fronti, počevši s najavljenom tribinom koja se tiče svih prisutnih, “Fair pay i radni uvjeti u kulturi”.
