Seriju intervjua prije početka skorašnjeg jubilarnog, 20. Liburnia Film Festivala, nastavljamo s autorima kratkometražnog dokumentarnog filma “Izvorni sjaj” (Level 52, 2022.). U njemu redatelji Bianca Dagostin (Pula, 1989.) i Toni Juričić (Pula, 1990.) prate četiri restauratorice koje vraćaju izvorni sjaj (austrougarskim) građevinama u Rijeci, dok pobliže pratimo njihov zanimljiv posao koji više smatraju pozivom te predrasude s kojima se susreću kao žene koje rade muški posao. Eni, Andreu, Katarinu i Niku upoznajemo upravo za vrijeme obnavljanja povijesno važnog Željezničkog kolodvora u Rijeci, izgrađenog od strane Austro-Ugarske potkraj 19. stoljeća.
Bianca Dagostin 2011. godine je diplomirala produkciju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, magistrirala Film, televiziju i multimedijalnu produkciju na Sveučilištu u Bologni tri godine kasnije. Radila je na lokalnoj TV Istri, a sada obavlja posao producentice za Level 52. Kao što nam govori, od samih početaka se vidjela iza kamere u organizaciji, a kao producentici joj je posao da ponekad pritisne redatelje kad su u pitanju rokovi. “Izvorni sjaj” joj je, govori, zanimljiv izlet u režiju, idealan kako bi upoznala i ostale procese vezane za filmsko stvaralaštvo. Svojeg redateljskog partnera Tonija Juričića znala je, pak, iz viđenja, s obzirom na to da su oboje odrasli u Labinu. Ozbiljnije su počeli surađivati upravo u produkcijskoj kući Level 52.
Juričić je trenutno na stipendističkom doktorskom studiju na Sveučilištu Durham u Engleskoj (Wolfson Postgraduate Scholarship in the Humanities). Prije toga je preddiplomski studij završio u Rijeci, na Odsjeku za Kulturalne studije pri Filozofskom fakultetu; diplomski studij Komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u brojnim književnim časopisima, nešto i u filmskim (Hrvatski filmski ljetopis), režirao kratkometražne filmove (tri amaterska filmska ostvarenja koja je snimio s prijateljem i koje je zbog starog laptopa bila lutrija exportati, kaže), kao i nekoliko glazbenih spotova (Barbari, NLV, BluVinil…).
Toni, Bianca, kako ste došli do ideje za “Izvorni sjaj”?
Toni Juričić: “Evo pred neki dan je bila godišnjica rađanja ideje. Protagonisticu Eni poznajem – Labinština je ipak mala, tu se svi znamo – već duži niz godina i naletio sam na članak o ženskim restauratoricama koje, eto, otvaraju pive i zvižde prolaznicima. Naravno, komentari su bili dosta seksistički – tko bi rekao? – i jednostavno se pojavila ideja da bi se mogla prikazati prava slika njihovog (radnog) života. Dok sam članak pročitao pred nekoliku godina i jednostavno napisao restauratorice dox u bilježnicu sa svim projektima i bilješkama, prošle godine se ta ideja javila baš onako – pravo filmski. Jutro. Pub. Sjever Škotske, najsjevernoistočniji dio britanskog otoka. Misliš o svemu i svačemu. Za par dana putuješ doma. I odjednom, vidiš vijest o željezničkom kolodvoru. Vidiš Eni i njenu ekipu. I ništa, olovka u ruke i razvijaj ideju. Dođi doma. Javi se ekipi iz Level 52. Javi se Eni. Svi su za. Odlično. Kotačići se pokreću. Projekt se piše i u konačnici, projekt je financiran od Strane HAVC-a i Grada Rijeke bez čije se podrške ‘Izvorni sjaj’ ne bi mogao snimiti. O snimanju može više reći Bianca pošto sam u tom trenutku bio u Engleskoj. Ona je ta koja je vodila najzahtjevniji dio režije i koja je svojom komunikativnošću i otvorenošću dala osobni pečat filmu.”
Bianca Dagostin: “Prvi dan na setu će mi zauvijek ostati u pamćenju. I prije smo komunicirali s Eni, ali taj prvi dan imala sam osjećaj da sam ih tek upoznala i otkrila njihov svijet. I to mi je zapravo bila misao da kroz film upoznam gledatelje s njihovim načinom razmišljanja i njihovim svijetom. Svaki njihov korak bio mi je zanimljiv i nekako sam ga htjela uključiti u priču. Snimili smo puno zanimljivog materijala i zahvaljujem se direktoru fotografije Mateu Jurčiću koji je odradio vrhunski posao. Kolodvor je zbilja fotogenična lokacija i nekako je svaki kut bio zanimljiv. Film smo pokazali protagonistima i po njihovim reakcija rekla bih da im se svidio, tako da sad čekamo što će publika reći.”
Koliko vam je ovim filmom bilo bitno rušiti rodne stereotipe?
T.J.: “Od početka nas je vodila ideja rušenja stereotipnog prikaza žena koje rade muške poslove. Ona je ostala okosnica tijekom snimanja i trajanja filma. Jer, naše protagonistice ne rade muške poslove, već obavljaju fizički i psihički zahtjevni posao restauracije. Istina, ljudima je bilo čudno vidjeti žene na skelama kako nose vreće od 25 kg cementa, kao i da nose kombinezone dok rade. Najviše me ipak razveselila činjenica da je općenito sve manje komentara, što može samo značiti – barem se nadam – da su ljudi shvatili kako i žene mogu raditi poslove tradicionalno rezervirane za muškarce. Također, kroz razgovor s restauratoricama, shvatili smo koliko taj posao uzima ali i daje, koliko on vremenski utječe na njihov društven život te koliko ga također poboljšava. Tako da je ovo film i o restauraciji, o procesu vraćanja izvornog sjaja zapuštenim građevinama.”
B.D.: “Slažem se da je ovo film o restauraciji. Obično se filmovi koji uključuju ženske likove etiketiraju kao ženski filmovi i ženske tematike. Ali ovo je prvenstveno film o jednom specifičnom zanimanju. U vremenima kada sve radimo brzo, kada je sve instantno i nema dubine, prikazujemo rad koji traje dugo, koji obnavlja nešto postojeće i vrlo je društveno i kulturno važan. I sama sam prije ovog filma znala komentirati kako je moguće da se neki objekti obnavljaju godinama. Sada kada sam pobliže upoznala restauratorski posao i vidjela koliko je potrebno truda da se nešto odradi kvalitetno, sve razumijem i više cijenim.”
U filmu doznajemo da se studiranja restauratorskog smjera prihvaćaju uglavnom žene. Zašto je tome tako po vašem mišljenju?
T.J.: “Vjerojatno jer kao što se rad na skelama smatra muškim, tako se možda restauracija u teoriji smatra ženskim. Na spomen restauracije ljudi – barem koliko sam saznao kroz razgovor s osobama koje nisu upućene u posao – većinom dobiju suprotnu sliku onoga što je ona zapravo. Mislim da kad netko čuje riječ restauracija, da u tom trenutku ne vidi skele, cement i fizički napor, već stereotipnu sliku restauriranja skupocjenog portreta dok u pozadini svira klasična glazba.”
B.D.: “Pored težeg fizičkog rada, restauracija obuhvaća i onaj fini ručni. Tako da to možda jest nešto što inače više leži ženama, ali ne mora nužno značiti. Takav rad na neki način može bit i pomalo meditativan – kako su rekle protagonistice, omogućuje im da budu sa svojim mislima. I sam je film možda preuzeo dio toga, pa dužim kadrovima ručnog rada polako stavlja gledatelje u pomalo u meditativno stanje.”
Vaše protagonistice svoj posao gotovo da smatraju pozivom, pune ljubavi za restauraciju. Čak i u trenucima opravdanog vremena za pauzu one često nastavljaju raditi.
T.J.: “Tako je. To nas je najviše privuklo da realiziramo ovaj projekt. Ovo nije njihov posao, već njihov život. Kolege su njihova obitelj. Kolodvor, a i druga mjesta na kojima obavljaju restauracije, postaje njihov mali svemir, njihov privremeni dom iz kojeg se sele jednom kad je posao završen.”
B.D.: “Kako kaže Eni u filmu: ‘Ovo su dani za mene’. Mislim da ta rečenica sve govori. Ja im svakako čestitam na obnovi kolodvora i mislim da su napravili lavovski posao. Svaki put kad dođem u Rijeku divim se njihovom radu i kolodvoru.”
Znate li možda kako zapravo teče proces neke restauracije, od početka do kraja – postoje li natječaji, direktne pogodbe, konkretni kriteriji? Kojim projektima se daju najveći prioriteti? U Hrvatskoj vjerojatno i nedostaje sredstava za restauraciju svih potrebnih građevina?
T.J.: “Na ovo pitanje ne mogu baš detaljno odgovoriti. Mi smo se više fokusirali na njihove dijelove živote i praktički zanemarili taj dio kako se dolazi do projekta. Ono što znam – sigurno je da se raspišu natječaji na koje kompanije šalju svoje ponude, pa se tako odlučuje tko će restaurirati građevinu.”
B.D.: “Ima puno koraka: počinje s istraživanjem i planiranjem, pa kasnije dođe faza izvedbe. Kako smo doznali od protagonistica, baš kod kolodvora su dosta vremena potrošili na istraživanje kako čistiti ornamente. Svaki materijal zahtijeva drugačiji pristup i neke stvari je moguće ustanoviti jedino principom pokušaj-pogreška. Također, moguće je raditi više procesa istovremeno; netko radi čišćenje, drugi već na drugom djelu rade premaz. Sveobuhvatno gledajući, restauracija je jako složen proces za koji je potrebno puno resursa i vremena.
Za kraj, hoćemo li uskoro gledati nove filmsko-režijske avanture Tonija Juričića i Biance Dagostin?
T.J.: “Nešto se opasno i vatreno kuha, ali to je još zakriveno velom tajne.” (smijeh)
B.D.: “Ja sam trenutno uzela pauzu od filmske produkcije. Želja mi je malo se odmaknuti, kako bih se mogla kasnije vratiti svježa u nove projekte. Ali poznajući sebe, mislim da neću puno odmarati i da će novi film doći prije planiranog.”
