PočetnaOsvrti4. AJB DOC: Identitetske politike i prevladavajuće poetike

4. AJB DOC: Identitetske politike i prevladavajuće poetike

-

Ne možemo poreći da u regiji postoji nekoliko etabliranih festivala dokumentarnog filma, od Prizrena do Zagreba, a netom završeni, 4. Festival dokumentarnog filma Al Jazeere Balkans (AJB DOC, 10. – 14.9.) još traži stabilno mjesto u tako postavljenoj konstelaciji. Vezanost uz Al Jazeera Documentary Channel i novinarsko zaleđe specifičnost su Festivala, kao i inzistiranje na natjecateljskom programu u odgovarajućem televizijskom formatu. U praksi to češće znači minutažno prilagođavanje izvornih dugometražnih formi, ne bi li se filmovi uklopili u tražene propozicije, no što podrazumijeva filmove ciljano snimljene za televizijski medij. Ambicioznija ostvarenja pretpostavljaju dugi metar koji im nudi prostor formalne i tematske razrade, a ujedno i omogućava duži festivalski život. Mogućnost naknadnog prikazivanja filmova na dokumentarnom kanalu distinkcija je u odnosu na druge festivale u regiji, no ne i odgovor zašto film ne prikazati u integralnom obliku. Stvar je to ipak programske i uredničke politike, dok u naknadnoj analizi filmova u obzir treba uzeti skraćivanje nauštrb detaljne razrade ciljane problematike. Možda bi nas usporedba s originalnom verzijom mogla razriješiti nedoumica u slučaju nedovršenosti ili nemotivirane skokovitosti pojedinih ostvarenja.

Nadalje, art forme najčešće ne podnose naknadno zadiranje u materijal, što zbog narušavanja umjetničkog integriteta, što zbog činjenice da i najmanji pomak elemenata može oslabiti cjelovitost strukture. Stoga se glavnina programa temelji na klasičnim narativno koncipiranim filmovima, bez izraženih retoričkih momenta. Nagrađeni film Damira Markovine “Čekaj me”, možda je i najbliži tipu kontemplativnog, intimistički obojenog dokumentarca, stoga i prepoznat od strane žirija kao autonoman u odnosu na ostatak programa, grupiranog oko motiva blisko povezanih s medijskim i uredničkim politikama dokumentarnog kanala. Oni pak tvore širok dijapazon, od aktualne promjene prirode medija i njihove refleksije na globalno društvo, sve izraženijih totalitarnih i diskriminatornih tendencija pa do imperijalističkih impulsa globalnih politika. Unatoč standardiziranom filmskom jeziku, tipičnom za zapadni kulturni krug, vizura nije isključivo zapadna, odnosno tematiziraju se fenomeni karakteristični za različita društva.

Fokus na lokalno

Više programskih sekcija ostvaruje raznolikost AJB DOC-a, a osim “Last Minute Cinema” (“Colectiv”, “Gorbačov. Raj”, “My Childhood, My Country: 20 Years in Afghanistan”, “Oeconomia” i “Radio Silence”), koji uprizoruje dugometražne dokumentarce renomiranih autora, reagirajući pritom na očekivanja zahtjevnije publike, novost je projekt “Smart Doc”. Pokrenut prošle godine, unio je potrebni participacijski impuls u smislu produkcijske i mentorske podrške mladim autorima i novinarima, a koji u skladu s globalnim trendovima, posebno kad je u pitanju reportažno izvještavanje, dostupnu tehnologiju usmjeravaju prema efikasnom prenošenju vlastitog ili tuđeg iskustva. Uporaba mobitela u kreativne i informativne svrhe otvara prostor eksperimentiranju slikom i razmatranju implikacija promjene klasičnog procesa snimanja. Jasno je da aktivna suradnja među akterima različitih interesa ili pozadina može biti najveći potencijal za daljnju afirmaciju AJB DOC-a, a uspješnost projekta mogli smo provjeriti na temelju nekih od filmova snimljenih prošle godine.

Autori su ovdje zahvatili širok raspon tema, od uzroka društvenih anomalija i individualnih krahova pa do autoreferencijalnog pristupa poput onog u filmu “From Dermantsi to Paris” (Bugarska, 2021. | ★ i 1/2) Paraskevi Karageorgu, a koji autoričino iskustvo sudjelovanja na radioničkom projektu višestruko umnaža: metafilmski – kroz filmove u filmu, tematski – identičnom situacijom u drugom kontekstu i s drugim protagonistima. Konačni je rezultat gotovo transgeneracijsko dijeljenje iskustva obrazovanja o filmu i za film, materijalizirano kroz konkretne radove. U kontekstu naših društava važan je podsjetnik na stanje medijske i filmske kulture, odnosno na njihovo sustavno zanemarivanje kao dijela obrazovnog procesa.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Slike iz života bosanskohercegovačkog filma"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Slike iz života bosanskohercegovačkog filma”

I iz ostalih se filmova nazire autorska zrelost u smislu odabira fenomena koji istražuju. “Do slobode” (BiH, 2021. | ★ i 1/2) Jasenka Pašića propituje mogućnost svjedočenja traume, kroz suptilni, skoro terapeutski pristup. Riječ je o filmu koji se fokusira na dijeljeno iskustvo rata u Bosni, a zbog prikaza posljedica bošnjačko-hrvatskog sukoba, jedno je od onih ostvarenja koje bi najsmislenije bilo prikazivati hrvatskoj publici, sklonoj relativizaciji nedavnih događanja. Iskustvo ovisnosti karakteristično za tranzicijska društva i njeno nadvladavanje posredstvom aktivnog rada s ranjivim skupinama obrađeno je u filmu “Biram život” (BiH, 2021. | ★ i 1/2) Zejneb Musić. Zanimljiva je činjenica da je nekoliko ostvarenja u različitim programskim sekcijama uprizorilo život generacije na zalasku. To čini Hana Sokolović u filmu “On je moj drug” (BiH, 2021. | ★ i 1/2), no izraženu romantizirajuću crtu pronalazimo u filmu “Posljednja krava u selu” (BiH, 2021. | ★ i 1/2) Kenana Kulenovića. Riječ je o koprodukcijskom filmu Al Jazeere, a koji je uz njih još dva uvršten u sekciju “AJB Prikazuje”. Za nas, koji zbog izmještenosti ne poznajemo dokraja kulturnu dinamiku susjedne države, program pruža uvid u tendencije regionalnog stvaralaštva, a koje je već i zbog strukturalnih preduvjeta orijentirano na umrežavanje.

Iako autorski izraženije profiliran, opservacijski dokumentarac “Posljednja krava u selu” posustaje na dramaturškoj i scenarističkoj razini, neujednačeno zastupajući teme i likove, čega je motivaciju teško nazrijeti. Gomila materijala reproducira identične, nerijetko pastoralne prizore, a da ne seže dalje od žala za izgubljenim tradicionalističkim načinima življenja. Autor prije konstruira prošlost prema unaprijed zamišljenim obrascima, no što promišlja identitetske pukotine, a koje se otvaraju u scenama poput prisjećanja ženskog iskustva dvostrukog rada, onog kućnog i onog tvorničkog. Idealizirani prikaz zanemaruje ulogu bivše države u izgradnji, ali i devastaciji, specifičnog načina življenja, iako ga je višestruko obilježila.

Značenje jugoslavenskog sistema u naprasitoj izgradnji novog društva definitivno prepoznaje Mustafa Mustafić u “Slikama iz života bosanskohercegovačkog filma” (BiH, 2021. | ), pregleda, prema autorovom nahođenju, najvažnijih trenutaka bosanskog filma. Pritom su u vezu dovedeni svi aspekti nacionalne kinematografije, od infrastrukture, obrazovanja filmskih radnika do nastajanja samosvojnih umjetničkih pokreta. Već je i stoga najuspjeliji prvi dio filma, koji početni stadij kinematografije kao direktne političke odluke, dovodi u ravan s konsenzualnom izgradnjom svih sastavnica društva. Relacije na suvremenost odražavaju drugu stranu spektra, potpunu političku inerciju u osiguravanju uvjeta za funkcioniranje učinkovitog stvaralaštva.

Refleksije povijesnog kroz suvremene forme donosi i “Pisar novih stećaka” (BiH, 2021. | ) Dragana Stanimirovića i Almira Berkovca, kombinirajući klasične edukativne elemente sa živopisnim protagonistima. Problem se javlja u jednodimenzionalnom pristupu kako na razini portreta umjetnika, tako i na razini njegova pristupa radu. Adis Fejzić doduše jest taj koji rekreira moguća značenja i postavlja ih nove kontekste, no na temelju prikazanog u filmu, teško se oteti dojmu da to čini proizvoljno, više prema mitologizaciji, nego li problematizaciji našeg razumijevanja povijesti i značenja za suvremeni identitet, a odakle proizlaze bezbrojne dileme od zlouporaba do manipulativnih interpretacija. Iako umjetnik donosi pomak prema osuvremenjivanju gotovo zaboravljenih srednjovjekovnih stećaka, kao specifičnosti bosanskog područja, čini to ilustrativno, nekritički postavljajući u istu ravan, npr. bosančicu i nordijske rune, miješajući jezike, mitologiju, a da bi konačni rezultat bio tek amalgam nerazrađenih koncepata, usustavljivanje neusustavljivog.

Nove teme, stari obrasci

Već zbog raznolikih produkcija, ali i konotacija koje generira televizijski format u odnosu na klasični festivalski, natjecateljska selekcija nudi najviše mogućnosti za analizu, kako filmskih, tako i izvanfilmskih elemenata. Prvenstvena orijentacija na široku publiku daje nam uvid u opće dokumentarističke tendencije, pomake interesa i načina izvještavanja o globalno relevantnim fenomenima. Masovnija problematizacija pandemijski uvjetovanih turbulencija vjerojatno će tek uslijediti, a zasad je moguće primijetiti nemogućnost filma da slijedi dinamiku društveno-političkih mijena. Tek što se kamerom zahvate uzroci određenog stanja, tijek događanja u mahu se stubokom mijenja. Za tu je tezu dobar primjer film “I Am Not Alone” Garina Hovannisiana (Armenija / SAD; 2019. | ), koji nudi uvid u noviju armensku političku povijest i aktivističku borbu na čelu s Nikolom Pashinyanom. Međutim, kao što u filmu svrgnuti diktator vizionarski, a poučen vlastitim iskustvom tvrdi, vlast je nestabilna, a odnosi moći se učas mijenjaju. Iako film počiva na idealiziranoj vjeri u drugačiji put, danas se Pashinyan sam susreće s masovnim protestima. Film se gradi dinamičnom izmjenom kadrova, da bi scenaristički bio vođen prema kulminaciji u scenama protesta, zahvaćenih iz pozicije mase, ali i panorama koje daju dimenziju grandioznosti. Popularnosti kod publike može doprinijeti činjenica da je muziku radio Serj Tankian iz System of a Downa, no unatoč očitoj aktivističkoj prizmi, muzički segment ne doprinosi angažmanu na emotivnoj razini. Uzrok tome jest redateljska odluka da ne bude direktno involviran, odnosno zauzima funkciju distanciranog promatrača. I tematski i strukturalno je sličan “Softie” (Kenija, 2020. | ★ i 1/2) Sama Soke koji donosi paralelna događanja na afričkom kontinentu. Ipak, zbog izostanka kontekstualizacije, ako s političkom situacijom nismo upoznati, film nam nudi prije opća mjesta, negoli konkretne uvide.

Aktivističke su tendencije prisutne u “Writing With Fire” (Indija, 2020. | ) Rintu Thomas i Sushmita Ghosha, a čija je potka višestruko povezana s okupacijama Festivala, počevši s ulogom novinarstva kao pokretača društvenih promjena, stoga nije iznenađujuće da je film dobio nagradu programskog žirija Al Jazeere Balkans. Riječ je o skupini mladih žena koje novinarstvo svladavaju samouko da bi ga iskoristile kao sredstvo aktivističkog djelovanja u zajednici. Pritom se koncept usmjerava na sam novinarski rad u nedostatnim infrastrukturnim uvjetima, profiliranju novinarki i razmatranju korektnog pristupa. Filmska se slika umnaža, a promatrački kadrovi nadopunjavaju snimkama nastalih reportaža.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Writing With Fire"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Writing With Fire”

“Only the Devil Lives Without Hope” / “Endast djävulen lever utan hopp” (Švedska / Norveška; 2020. | ★ i 1/2) Magnusa Gerttena paralelno opisuje posljedice diktatorskog režima uzbekistanskog vođe Islama Karimova i infiltracije vlasti u sve domene privatnog života. Na konvencijama žanrovskog filma gradi napetost, donoseći neočekivane obrate. Ipak, teško je oteti se dojmu populizma i pojednostavljivanja kroz izostavljanje sistemskih uzroka sukoba političkih skupina postsovjetskog društva. U priču bivamo ubačeni bez prave raščlambe svih elemenata koji je nužno tvore. Na isti način funkcionira film nagrađen od strane publike, o nasilnom i ilegalnom djelovanju CIA-e, “The el-Masri Case” / “Der Fall el-Masri” (Njemačka, 2019. | ) Stefana Eberleina. Za razliku od gore spomenutog filma, razloge nedostataka Slučaja ne možemo tražiti u naknadnom reduciranju materijala. Riječ je o klasičnom televizijskom dokumentarcu koji funkcionira na izmjenama direktno i indirektno involviranih sugovornika. Sinkronizacija preko izvornog zvuka još više potencira televizičnost ostvarenja, bez potkopavanja očekivanja gledatelja.

Televizičan u pejorativnom smislu je film “The House Prison” (Palestina, 2021. | ) Mohameda Jameela, čija se nedovršenost ne može pravdati otvorenim završetkom ili ostvarivanjem smisla kroz angažman gledatelja, već prije nedostatkom snimljenog materijala koji bi poentirao početnu premisu sustavne segregacije Palestinaca.

Na više razina uspješno funkcionira film “Brotherhood” / “Čiary”  (Češka / Italija; 2021. | ★ i 1/2) Francesca Montagnera, u opservacijskoj maniri bilježeći egzistencijalne i ideološke pritiske kojima trojica braće bivaju izložena. Posvetivši prostor svakom ponaosob, dokumentarac dekonstruira utjecaj sredine, karaktera i mogućnosti otpora u oblikovanju osobnosti, a čija je ambicija razumijevanje mehanizama ekstremističkih ideologija. Teško je ne povući poveznicu sa “O očevima i sinovima” / “Of Fathers and Sons” (2017) Talala Derkija, no za razliku od Derkijeva filma, otac je marginaliziran, tek pokretač reakcija sinova. Montagner između emotivno zahtjevnijih scena ubacuje panorame pastelne fotografije, čija meditativnost zadobiva funkciju cezure.

Filmovi fokusirani na individue

I ostali filmovi fokusirani na individue imaju svojevrsnu draž, poput “Faith and Branko” (Srbija / UK; 2020. | ) Catherine Harte, neprekidno na ivici egzotizacije i participacijskog odnosa prema protagonistima, u kojem su oni ti koji diktiraju progresiju snimanja. Iako formalno neupadljiv, “A Marriage” (Češka / SAD; 2021. | ★ i 1/2) Kateřine Hager i Asada Faruqija osvještava nužnost integracije marginaliziranih društvenih skupina. “Roger Federer: Povratak” / “Roger Federer: The Reunion” (Švicarska, 2021. | ) Flavija Gerbera i Aluna Meyerhansa, s druge je strane nemotivirajuća priča, barem za publiku izvan uske baze štovatelja sportaševa lika, nedavno prikazana i na HRT-u, stoga programski možda i najmanje važna.

Kao što smo već pisali pobjednički je film “Čekaj me” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu / Osoba D; 2021. | ★ i 1/2) Damira Markovine, nagrađen prošli tjedan i na Danima hrvatskog filma za najbolju režiju. Film u usporedbi s ostatkom programa odstupa poetikom utemeljenom na liričnim interferencijama osobnih i univerzalnih tema. Iako cjelovit i bez odstupanja, “Čekaj me” se uklapa u sad već dugogodišnju struju hrvatskog intimističkog dokumentarca, u kojem međutim izostaju značajniji autorski pomaci ili reformirani pristupi. Kako god, riječ je o korektnom ostvarenju koje osmišljenom logikom i ritmičnošću zadržava gledateljevu pažnju, no dugoročno ga, baš zbog zasićenja, ostavlja ravnodušnim.

Uvidom u sve aspekte programa i festivalske politike Festivala dokumentarnog filma Al Jazeere Balkans ponovno ćemo zaključiti da su izraženiji autorski pristupi istisnuti pred konvencionalnijim, ali pristupačnijim ostvarenjima. Ostaje pitanje treba li tome biti tako, ili se ukus publike može razvijati posredstvom ambicioznih filmova koji razaraju strukture, obrću pretpostavke, a emotivno i intelektualno angažiranom gledatelju pridaju istu važnost kao i subjektu filma. AJB DOC zasad još funkcionira prema zadanim parametrima bez očitih ambicija rastvaranja prevladavajućih poetika, što posebno dolazi do izražaja u filmovima bh. produkcije u kojima dominira konzervativni segment, kako u obradi teme, tako i filmskoj formi, što uostalom determinira jedno drugo. Ipak, supostojanje radikalno suprotstavljenih perspektiva, ali i komplementarnih izričaja, upravo je ono što je Mustafić prepoznao kao neophodno za održanje žive filmske kulture, a čemu naša društva, ako žele zaustaviti silaznu kreativnu putanju, trebaju težiti.


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

U Art-kinu predstavljanje filmova polaznika 3. Nove škole dokumentarnog filma

U riječkom Art-kinu u utorak će biti organizirano predstavljanje filmova polaznika 3. Nove škole dokumentarnog filma.

Dokukino KIC: Novi ciklus “Hall of Famea” i “20 dana u Mariupolju”

U zagrebačko Dokukino KIC između ostalog dolazi novi ciklus programa "Hall of Fame - vodič kroz povijest dokumentarnog filma".

Fantomske niti

U zagrebačkom Dokukinu KIC nedavno je održan program "Čile: Filmom protiv zaborava".

Hrvatski dokumentarci u Sloveniji i Rumunjskoj

Predstojećih dana i tjedana šest hrvatskih dokumentarnih filmova bit će prikazano na festivalima u Sloveniji i Rumunjskoj.

“Na Adamantu: Nitko nije savršen” Nicolasa Philiberta od 21. ožujka u hrvatskim kinima

U hrvatska kina od 21. ožujka dolazi dokumentarac "Na Adamantu: Nitko nije savršen" (2023) Nicolasa Philiberta.

“The Barber of Little Rock” – Banking while black

"The Barber of Little Rock" američkog redateljskog dvojca John Hoffman - Christine Turner, osvojio je ovogodišnjeg kratkometražnog doku-Oscara.

96. Oscari: Očekivani Zlatni kipić za “20 dana u Mariupolju” Mstislava Černova

U losanđeleskom Dolby Theatreu sinoć je održana 96. po redu svečana dodjela nagrade Oscar.

Otvorene prijave za treći “AJD Industry Days @ AJB DOC”

Otvorene su prijave za treći "AJD Industry Days @ AJB DOC", koji se održava u sklopu Festivala dokumentarnog filma Al Jazeere Balkans.

Ususret Oscarima u Dokukinu KIC

Vikend u zagrebačkom Dokukinu KIC posvećen je programu "Ususret Oscarima".

[VIDEO] Tamara Babun: “Crowdfunding ne može biti redoviti način financiranja filmova”

Producentica Tamara Babun za naš portal govori o svojoj producentskoj kući Wolfgang&Dolly te između ostalog i novom projektu 'Sakupljač snova'.