Na 4. AJB DOC-u izvan natjecateljske konkurencije prikazan je dokumentarac “My Childhood, My Country: 20 Years in Afghanistan” (2021) britansko-afganistanskog redateljskog dvojca Phil Grabsky i Shoaib Sharifi. Tema? Aktualna, najaktualnija – društveno-politička rekapitulacija posljednjih dvadeset godina nemirnog Afganistana, kroz oči glavnog protagonista Mira Husseina. Mira i Grabskog veže dugogodišnja veza, s obzirom da je britanski autor snimio čak dva dokumentarca o životu skromnog i vječno nasmijanog dječaka: “The Boy Who Plays on the Buddhas of Bamiyan” (2004) i “The Boy Mir” (2011). U dokumentarcu nema spomena apostrofiranih filmova, pa će neupućeniji gledatelj odrastajuću premisu na tragu Richarda Linklatera (“Boyhood”) ili Michaela Apteda (serijal “Up”), dočekati radosno-raširenih ruku, kao da na željezničkom peronu odjednom ugledaju prijatelja iz djetinjstva s kojim su davnih dana izgubili kontakt. Grabsky i Sharifi, doduše, prate Mira kroz dvadeset godina njegovog odrastanja – od nevjerojatno siromašnog djetinjstva u pećinama doline Bamiyan, tik do poznatih i od talibana srušenih statua Bude; do pronalaska zaposlenja u Kabulu, gdje se ovaj preselio sa ženom i troje djece. Dva prikazana desetljeća, međutim, nisu ekskluzivno odvojena za dokumentarac “My Childhood, My Country”, jer postoji velika vjerojatnost kako je dobar dio kadrova (naročito s početka filma) posuđen iz prethodna dva spomenuta filmska ostvarenja Phila Grabskog. Apsolutno legitimno, ali za kompletnu sliku brzinski disclaimer ili titl bio bi više nego dovoljan.
Zanemarimo li ovaj propust, “My Childhood, My Country: 20 Years in Afghanistan” kroz sasvim uspio miks zaticajno-opserivacijskog, intimističkog i pomno biranog arhivskog materijala, slaže slagalicu modernog afganistanskog razdoblja, obilježenog krvlju i stradanjima desetaka tisuća ljudi, od čega dobar dio otpada i na civilne žrtve. Brojke na kraju filma iznose još preciznije brojke – od 2001. do 2021. u sukobu između zapadnih snaga i regularnih postrojbi afganistanske vojske s jedne i talibana s druge strane, poginulo je više od 3500 zapadnih vojnika i oko 160 tisuća Afganistanaca. Ovu desetljećima ratom rastrganu regiju, nedavno su nakon odlaska Amerikanaca opet prisvojili talibani, dok svijet i naravno domaće stanovništvo sa strepnjom čeka njihov sljedeći korak. Protekli im mandat, ne treba posebno ni naglašavati, nije obilovao pretjeranom brigom za opća ljudska, naročito ženska prava.
Početak filma donosi civiliziranom svijetu posve nestvarne scene svakodnevice dijela afganistanskog pučanstva, zapravo tek sirovi pokazatelj nediskriminatornog ništavila koje rat ostavlja za sobom. U pećinama kraj doline Bamiyan, nekad mjestu iznimne kulturne baštine – danas tek zgarištu poznatih kipova Bude – svoje dane provode Mir, njegovi otac i majka, te friški bračni par: Mirova maloljetna sestra te podosta stariji, dogovoreni muž u tridesetima, kakav je već afganistanski običaj, naročito u ruralnim krajevima. “Dat ću ti svoju kćerku jedinicu, ako mi daš svoju majku”, prisjeća se Mirov otac i glava obitelji. Romantika na afganistanski način, ali godinama kasnije sličnim će dogovornim putem u brak stupiti i sam glavni protagonist. Život u pećini očekivano je težak, okolna polja neplodna, a odlazak u školu privilegija koju si mnogi jednostavno ne mogu priuštiti. Ako ne radiš, nećeš ni jesti maksima ovdje pogotovo dobiva na snazi. Dok u offu slušamo danas odraslog glavnog protagonista Mira, pred nama se redaju prizori ljudi koji pokušavaju preživjeti, nasmijanih i sretnih koliko mogu biti u danom trenutku. Glavni protagonist “My Childhooda” ne bježi od prokazivanja talibana kao glavnih krivaca svoje i sunarodnjačke nesreće, ali to nikad ne radi agresivno ili prenaglašeno-pompozno. Previše je godina i desetljeća prošlo za takve ekshibicije, danas je na meniju uglavnom rezignirani realitet, priprema za skorašnji prisilni suživot s osobama kojima zapadnjačka definicija ljudskih prava ne vrijedi pišljivog boba.
“My Childhood, My Country: 20 Years in Afghanistan” jest povijesna kapsula nemirne afganistanske prošlosti i sadašnjosti, ali prije svega najbolje funkcionira kao intimistički filmski trag; pojedinca koji na kraju dana samo pokušava (pre)živjeti u nenormalnim uvjetima.
Završna četvrtina filma pripada aktualnoj Mirovoj potrazi za boljim, sigurnijim životom, što dalje od teškog fizičkog rada (kopanje ugljena i utovarivanje kamiona) kojim se bio prisiljen baviti. Dok autori Phil Grabsky i Shoaib Sharifi ubacuju ironične arhivske snimke brojnih obećanja bolje afganistanske budućnosti (napose, američkog predsjedničkog trijumvirata Bush–Obama–Trump; inauguracija presjednika Hamida Karzaija), običnom Afganistancu život se kroz godine samo pogoršao. Talibani, kasnije i ISIS gotovo svakodnevno redaju samoubilačke napade, dok prijestolnica Kabul prima sve više nesretnika koji kao i Mir pokušavaju zaraditi svoju koricu kruha. U sveopćem kaosu naš junak napokon pronalazi vantežački posao kamermana, no psihološki učinak posla (snimanje bombaških poprišta i brojnih poginulih) nesumnjivo ostavlja traga na njemu, ali i brojnoj obitelji koja sa strepnjom čeka povratak glave obitelji s opasnih snimateljskih misija. “My Childhood, My Country: 20 Years in Afghanistan” jest povijesna kapsula nemirne afganistanske prošlosti i sadašnjosti, ali prije svega najbolje funkcionira kao intimistički filmski trag; pojedinca koji na kraju dana samo pokušava (pre)živjeti u nenormalnim uvjetima. Dječak razigranih očiju koji je želio postati predsjednik, danas želi tek dočekati sjedeće jutro s glavom na ramenima.