Početna Recenzije "The Last Dance" - Prsteni i kosturi u ormaru

“The Last Dance” – Prsteni i kosturi u ormaru

-

O desetodijelnom ESPN-ovom i Netflixovom mini-serijalu “The Last Dance” (2020) proteklih je tjedana svatko imao nešto za reći: od kumica s placa i nespecijaliziranih medija pa sve do bivših NBA igrača i sportskih pundita. Kad se prašina nakon desete epizode napokon slegla, ESPN je slavodobitno isukao podatak o svom najgledanijem dokumentarcu svih vremena – “TLD” je, naime, u prosjeku po epizodi gledalo gotovo šest milijuna ljudi; on demand brojke još su luđe, višestruko luđe. U doba kad je pažnju publike zbog eksplozije kvalitetnog sadržaja izuzetno teško zadržati, jedan sportski dokumentarac na trenutak je napravio gotovo nezamislivo, izbrisavši iz binđovskog statuta važeći članak instant-gratifikacije, sirenskog zova uvijek i sljedećeg zadovoljstva iza obližnjeg kuta. Svaku epizodu čekalo se s nestrpljenjm kao nekad, u doba mladog filma, u odijelu i kravati. Dva su najvažnija razloga tome. Prvi je naizgled prozaičan: pandemija koronavirusa zbog koje smo proteklih mjeseci svi bili prisiljeni proučavati kvadraturu vlastitih kuća i stanova. Drugi je, dakako, sama tema dvoznamenkastog serijala i obećanje insajderskog izvještaja bez presedana o posljednjoj šampionskoj sezoni (1997. – 1998.) Chicago Bullsa, na čelu s Michaelom Jordanom koji će ubrzo zatim, sa šest prstena prvaka otići u svoju drugu prijevremenu mirovinu.

Gospodin Zrak, MJ, Mike – kako god nazvali najboljeg košarkaša svih vremena, i u svojoj 57. godini ne prestaje golicati maštu sportskih fanova diljem svijeta. Mitska zakucavanja, pobjednički koševi u posljednjim sekundama (Cavsi i Jazz, primjerice), krvnička želja za trijumfom pod svaku cijenu, najkice, “Space Jam”… Sve su ovo dobro poznati folklorni bljeskovi čovjeka koji je status globalne ikone izgradio davno prije ukazanja društvenih mreža. Ne treba stoga čuditi da se pred ESPN-ove male ekrane sjatilo i staro i mlado, prijatelji i protivnici, crveni i plavi, svi željni iskopati pokoji nepoznati grumen zlata o Najvećem. Serijal nije striktno reklamiran kao one to end all biografski dokumentarac o Jordanu – sam naslov referira se na posljednji ples šampionske momčadi koju su svjesno odlučili rasformirati vlasnik Jerry Reinsdorf i pokojni generalni menadžer Jerry Krause – ali tko bi, pobogu, gledao film o Billu Wenningtonu i Johnu Paxsonu. Nas par luđaka možda i bi, ali ne garantiramo za ostatak društva. Nije se ESPN naročito proslavio ni promidžbenim plakatom serijala, s kojega je svjesno izbačen ne toliko marketinški atraktivan Toni Kukoč, treći najbolji igrač Bullsa u to doba, a ubačen Amerikancima aktualniji trenutni trener Golden State Warriorsa, Steve Kerr. Da budemo potpuno transparentni, i Steveu je bilo pomalo neugodno. Bravo, Steve!

Kormilar projekta, Jason Hehir nije nepoznato ime u filmskom svijetu, ali “The Last Dance” je definitivno Amerikančev najvažniji projekt u karijeri. Prije MJ-a i ostatka bikovske karavane (posljednja sezona nalikovala je kakvoj rock and roll turneji), Hehir je režirao uglavnom kućne ESPN-ove dokumentarce (serijal “30 for 30”), kao i osam epizoda serijala “UFC Primetime”. Susret s alfa-bikom bio je nadrealno iskustvo, govori Hehir u infervjuu za NBC Chicago; kao da se upoznajete s izmišljenim likom, poput Djeda Mraza. Nakupilo se u konačnici čak osam sati razgovora s Jordanom, koji prema redateljevom iskazu nije povlačio kočnice ni pred jednom škakljivom ili osjetljivom temom, uključujuću probleme s kockanjem ili ubojstvo oca. MJ-a tijekom deset epizoda vidimo u nemalom broju scena koje uključuju kockanje, od klađenja na golf-partije, kartanje u avionu, bacanju novčića… “Nema nikih problema”, rekao bi pokojni Vlatko Marković, a i Jordan po ovom pitanju.

Foto: Kadar iz dokumentarnog serijala "The Last Dance"

Kao uvjet ekskluzivnosti Jordan je zahtijevao autorizaciju izgovorenog – ne toliko neuobičajen prohtjev u svijetu medija, ali kritičarima će i ova činjenična recka kasnije poslužiti kao dodatna municija pri bacanju sumnje u svjesno biranje/izbjegavanje određenih tema, kao i nametanje vlastitog narativa u kontekstu mnogo širem i od samog MJ-a; primjerice u slučaju curenja podataka iz svlačionice, za koje je nakon izdavanja knjige “The Jordan Rules” Sama Smitha, neizravno optužio suigrača Horacea Granta. I Smith i Grant oštro su opovrgnuli ove navode, ali duh je već odavno pušten iz boce. Tu je i Jordanovo umanjivanje vlastite odgovornosti oko neuvrštavanje Isiaha Thomasa u Dream Team 1992. godine. Thomas i Jordan nisu se mogli smisliti od mitskih susreta Pistonsa i Bullsa, a ovih dana procurila je snimka koja Gospodina Zraka hvata s prstima u pekmezu. Ukratko – Jordan je lagao, uvjetovavši svoj nastup u Barceloni upravo micanjem Thomasa iz ekipe.

“The Last Dance” cjeliva svaki centimetar MJ-eve mitologije: osvajanje NCAA naslova s North Carolinom, bodeži u srce Cleveland Cavaliersima i Utah Jazzu, flu game (najprije klasificirana kao obična gripa, pa po novome trovanje, a onda po najnovijem još jedna Jordanova izmišljotina), umirovljenje s baseball palicom, dva three-peata… Za emotivni dio kolača zaslužna je epizoda u kojoj Jordan priča o pokojnom, ubijenom ocu s kojim je imao iznimno blizak odnos; kao i gotovo obiteljska povezanost s jednim članom osobnog osiguranja. Najintrigantniji su ipak dijelovi Jordanovog izlaganja iz njegove rookie sezone (upad u sobu suigrača nakrcanoj gospođicama noći i kokainom), otvoreno neprijateljstvo prema GM-u Jerryju Krauseu, pokazivanje zubiju Toniju Kukoču na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine, (ne)priznavanje problema s kockom i brojne anegdote o protivnicima i suigračima, uključujući fizički sukob sa Steveom Kerrom.

Očekivano, Jordan jede najviše minuta Hehirovog dokumentarca; ostatku društva zaslužnog za šest prstena dodijeljene su uglavnom mrvice: druga epizoda posvećena je vjernom drugom čovjeku Scottieju Pippenu, poniklom iz siromašne obitelji s dvanaestero braće i sestara, zbog čega će kasnije potpisati gotovo lihvarski sedmogodišnji ugovor s Bullsima. Posljedični sukob s Krauseom, namjerno odgađanje operacije kao sredstvo pritiska za podebljavanje ugovora, odnosno primadonsko odbijanje ulaska u igru u polufinalu Istočne konferencije protiv NY Knicksa 1994. godine, stvari su koje će zauvijek obilježiti Pippenovu ostavštinu. Treća i četvrta epizoda dotiču se pozitivnog luđaka Dennisa Rodmana (Carmen Electra, do my own thing godišnji odmori usred sezone) i zen-majstora, glasa razuma usred norijade, trenera Phila Jacksona; u petoj je pokoja minuta turnuta i našem Toniju Kukoču, uglavnom iz pomalo potcjenjivačkog američkog kuta školovanja nedoraslih Europljana. Kukiju – kasnije jednom od najvažnijih kotačića Bullsa i najboljem šestom igraču NBA lige – dobrodošlicu su na OI-u u Barceloni 1992. godine priredili baš njegovi budući suigrači Jordan i Pippen, potonji snužden činjenicom da će neki tamo Kukoč zarađivati više od njega. Nisi ni kasniji treninzi u Americi bili puno bolji (Jordan: “Mogao bih vikati na tebe cijeli dan, Toni”). S vremenom se situacija smirila i svi su postali naj-frendići. Valjda.

MJ – najveći košarkaš svih vremena, bez grama sumnje. S cijenom koju je ipak spreman platiti samo on.

Koliko god “The Last Dance” prije i poslije bio hajpan kao jedan od najboljih sportskih dokumentaraca svih vremena, televizijski događaj desetljeća/stoljeća/čega god, ne treba bježati od povećih kratera usred hagiografske autoceste, koji uvelike poništavaju takav status. Najviše ovdje bode oči svjesno pacifizirana uloga Jordanove produkcijske kuće Jump 23, koja je na serijalu sudjelovala u koprodukcijskoj ulozi. U prijevodu: Jordan je u nastanku serije imao završnu riječ i kao producent, odnosno mogao je gurati željeni narativ priče koja nije samo i ekskluzivno njegova. Jedan od najvećih dokumentarista svih vremena, Ken Burns, odlučno se usprotivio takvom pristupu u intervjuu The Wall Street Journalu, nazvavši ga lošim novinarstvom. Tako naizgled bez previše suprotstavljanja prolaze teze o negativcu Jerryju Krauseu (generalni menadžer najzaslužniji za stvaranje šampionske momčadi), otvoreno izrugivanje i šikaniranje suigrača pod egidom cilj opravdava sredstva, optuživanje bivših kolega za izdaju (iako je i sam Jordan na početku serije prokazao suigrače za razvrat), inzistiranje na Pippenovim manama kojem to nije najbolje sjelo itd.

Jašući na hipnotički zamamnom valu nostalgije i pristupa intimi dosad gotovo crtićki nedostižne persone veće od života, “The Last Dance” je nesumnjiv uspjeh, već sada najveći TV-događaj godine iz rakursa dokumentarnog filma. Produkcijski očekivano zategnut, dinamičan i pitak, potpomognut nizom intervjua najvećih figura toga doba (Karl Malone i Bryon Russell jedini odbili poziv), arhivom za prste polizati i MJ-em kao krunom svega, “TLD” od 2020. godine ulazi u kategoriju obaveznih doku-sportskih biografija svakog ozbiljnijeg ljubitelja nefikcijskog filmskog zanata. Međutim, poruka koju pritom pod svaku cijenu gura njegov glavni protagonist – o cilju koji opravdava tiranska sredstva, posljedica Bog te pitaj kakve traume o čemu također nema previše govora – problematična je, koliko i opasna. Liderstvo nije slijepa ulica i ne iskazuje se uvijek uličnim, agresivnim metodama testosteronom iskrivljenog poimanja alfa-mužjaštva. Pitajte suigrača Roberta Parrisha koji se otvoreno suprotstavio divljaštvu Michaela Jordana; još bolje, pitajte Duncana, Parkera i Ginobilija kako se bez kostura u ormaru osvajaju prvenstva, stvaraju dinastije i zarađuje respekt. MJ – najveći košarkaš svih vremena, bez grama sumnje. S cijenom koju je ipak spreman platiti samo on.

Za pravi, beskompromisni doku-sportski fiks, još k tome i serijski, ipak pokucajte na adresu oskarovoskog “O.J.: Made in America” (2016) Ezre Edelmana; ili možda najboljeg sportskog dokumentarca u proteklih desetak godina, “Diego Maradona” (2019) Asifa Kapadije.

"The Last Dance"

O FILMU:

Režija: Jason Hehir
Producenti: Nina Krstic, Matt Maxson, Jake Rogal, Alyson Sadofsky i Jon Weinbach
Direktor fotografije: Thomas McCallum
Montaža: Chad Beck, Devin Concannon, Abhay Sofsky i Ben Sozanski
Zamlja podrijetla: SAD
Godina proizvodnje: 2020.
Broj epizoda i trajanje: 10 / cca. 500 minuta

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

31. Nordisk Panorama: “Umjetnica i lopov” najbolji nordijski dokumentarac 2020. godine

Završena je 31. Nordisk Panorama, godišnja smotra najboljih nordijskih kratkometražnih i dokumentarnih filmova.

Dina Pokrajac: “Namjera Arterije je približiti život i stvaranje umjetnika koji su obilježili svoje vrijeme”

Selektorica programa Dina Pokrajac za naš portal najavljuje ovogodišnje, četvrto izdanje festivala Arteria - tjedan filma o umjetnicima.

Hrvatski dokumentarci na posebnom izdanju ZagrebDoxa

U sklopu ovogodišnjeg posebnog izdanja ZagrebDoxa (4. - 11.10.) bit će prikazano dvanaest hrvatskih filmova.

Otvorene prijave za 52. Reviju hrvatskog filmskog stvaralaštva

Otvorene su prijave za 52. Reviju hrvatskog filmskog stvaralaštva, koja će se održati u Buzetu.

Dodijeljeni 72. Kreativni Emmyji i 41. Emmyji za najbolje vijesti i dokumentarne filmove

Doznali smo pobjednike 72. Kreativnih Emmyja i 41. Emmyja za najbolje vijesti i dokumentarne filmove.

U utorak počinje 4. Arteria – tjedan filma o umjetnicima

Ovog utorka u Zagrebu počinje četvrta Arteria - tjedan filma o umjetnicima u organizaciji Kulturno informativnog centra (KIC).

“Inconvenient Indian” do glavne doku-nagrade 45. Međunarodnog filmskog festivala u Torontu

Prije nekoliko dana dodjelom nagrada i priznanja završio je 45. Međunarodni filmski festival u Torontu (10. - 19.9.).

U petak se ponovno otvaraju vrata Dokukina KIC

U petak, 25. rujna ponovno se otvaraju vrata Dokukina KIC, jedinstvenog kina specijaliziranog za dokumentarce u centru Zagreba.

Poziv hrvatskim autorima za prijavu na DOK Film Market

U suradnji s HAVC-om, DOK Leipzig je otvorio poziv hrvatskim autorima za prijavu na ovogodišnje izdanje DOK Film Marketa.

3. AJB DOC: U srazu s virtualnim

Donosimo osvrt na 3. Festival dokumentarnog filma Al Jazeere Balkans, koji se u nešto drugačijim okolnostima održavao od 11. do 15.9.