PočetnaRecenzije"Posljednja ambulantna kola Sofije" - Izvrsna vožnja devastiranim bugarskim zdravstvenim aparatom

“Posljednja ambulantna kola Sofije” – Izvrsna vožnja devastiranim bugarskim zdravstvenim aparatom

|

Više od mjesec dana usamljeno nam je na recenzentskoj čekaonici čamio bugarski masterpis (copyright Velimir Grgić) “Posljednja ambulantna kola Sofije” / “Sofia’s Last Ambulance” / “Poslednata lineika na Sofia” (2012., distribucija Restart Label).

Zapravo, još od objave vijesti o suradnji – i nadamo se prekretnici u vrednovanju autorskog dokumentarnog filma u Hrvatskoj – između HRT-a i ZagrebDoxa, ostvarenje Bugarina Iliana Meteva osiguralo je svoje mjesto u našoj posebnoj dojmovnoj mapi, rezerviranoj isključivo za najistaknutije dokumentarce.

Ukoliko dosad niste pogledali višestruko nagrađivani Metevov dokumentarni film, rađen i u hrvatskoj koprodukciji (Nukleus film), “Posljednja ambulantna kola Sofije” mogla bi vas poprilično iznenaditi svojom neuobičajenom varijacijom direct cinema forme.

Izuzev možda tridesetak posto snimljenog materijala iz ruke (niti u jednom trenutku ne vidimo lica pacijenata!), “Posljednja ambulantna kola Sofije” svoju intimnu dramaturgiju gradi na tek tri fiksirane (“Manakamana”, itko?) kamere u jednim ambulantnim kolima sofijske hitne pomoći.

I dok bi u drugim igranim, pa i dokumentarnim filmovima, slični redateljski pretenciozno-tehnički dribling uglavnom bio dočekan na vrhu kritičarske bajunete, u bugarskoj alegorijskoj vožnji kroz utrobu tamošnjeg devastiranog zdravstvenog sistema, fokusiranje triju fiksiranih kamera na svoje glavne protagonista djeluje ne samo prirodno već i potrebno.

Dvije godine trebalo je Metevu za završetak “Posljednjih kola Sofije”, u kojima na estetski jedinstven i efektan način, a opet bez prevelikog propovijedajućeg aktivizma, razgolićuje urušenu bugarsku zdravstvenu desetokatnicu.

“Posljednja ambulantna kola Sofije” ipak briljiraju u onim sitnijim, naizgled nebitnim neverbalnim međučinovima. Briljiraju u svojoj tihoj poetici, vrištećim unutarnjim monolozima i golemim natpisom Bez izlaza koje osjećate do posljednjeg kralješka.

Sjetit ćete se, još prije nekoliko mjeseci govorili smo o filmu “The English Surgeon” (2007), koji kroz portret engleskog neurokirurga Henryja Marsha govori o sličnoj, gotovo preslikanoj ukrajinskoj problematici s manjkom bolničkih kapaciteta.

Metevov film je, međutim, neusporedivo intimnije i zaokruženije kino iskustvo od Smithovog vrlo solidnog, ali po ničemu odskačućeg hoda anakronim ukrajinskim zdravstvenim aparatom.

Gledajući naizmjence u lica i međusobne razgovore između stoičkog doktora Krassimira Yordanova, brbljave sestre Mile Mikhailove i simpatičnog, ali uglavnog šutljivog vozača ambulantnih kola Plamena Slavkova, vrlo brzo biste mogli izgubititi predožbu da prisustvujete projekciji običnog dokumentarnog filma.

Veliki je to uspjeh za Meteva koji majstorski tempira događaje na terenu (izvan samih ambulantnih kola) i međusobnu dinamiku troje glavnih protagnoista. I koliko je god bugarski redatelj uspio provući suptilni, ali iz svemira vidljivi generalni socio-politički podtekst, prava snaga “Posljednjih ambulantnih kola Sofije” leži u njegovim isprofiliranim dokumentarnim subjektima.

Da, zamijetit ćete mrak, rupe na cesti, pokvarenu centralu hitne pomoći, ponekad i neskriveni manjak altruizma (Sestra Mikhailova: “Treba biti odvratan prema svima”, “Dat ću joj novac za benzin i pobačaj”) u zemlji s jedva dvoznamenkastim brojem (13) ambulantnih kola na milijun i pol ljudi. Zamijetit ćete i zahrđalu policijsku Ladu i razgovore o najbanalnijim sitnicama.

“Posljednja ambulantna kola Sofije” ipak briljiraju u onim sitnijim, naizgled nebitnim neverbalnim međučinovima. Briljiraju u svojoj tihoj poetici, vrištećim unutarnjim monolozima i golemim natpisom Bez izlaza koje osjećate do posljednjeg kralješka.

Briljiraju u savršenosti nesavršenosti vlastitih junaka koji unatoč zbrojenoj kilometarskoj jezičini, na prvi poziv iz centrale uskaču u oronuli kombi sa sirenom i samouvjereno najavljuju: “Bit ćemo tamo za deset minuta!”. “Ambulantna kola Sofije”? Preporuka i pol.

"Posljednja ambulantna kola Sofije" / "Sofia's Last Ambulance" / "Poslednata lineika na Sofia"

O FILMU:

Režija: Ilian Metev
Godina proizvodnje: 2012.
Zemlja podrijetla: Bugarska / Hrvatska / Njemačka
Trajanje: 75 minuta
Produkcija: Sutor Kolonko, Nukleus film, SIA Productions
Distribucija: Restart Label

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Dokunet podcast #2: Damir Markovina i Ivan Ramljak

U našem drugom podcastu ugostili smo redatelje Damira Markovinu i Ivana Ramljaka.

Silvestar Kolbas: “Živimo u kulturi uspjeha i ljudi u pravilu ne vole pokazivati svoje slabosti”

Silvestar Kolbas je na ovogodišnjem ZagrebDoxu predstavio svoj najnoviji dokumentarni film, "Naša djeca" (Factum, 2024.).

“Dont Look Back” – Začetak autorske rock dokumentaristike

U prvom tekstu serije eseje "Rockdocs" pišemo o filmu "Dont Look Back" (1967) američkog autora D.A. Pennebakera.

Preminuo Morgan Spurlock

U četvrtak je od posljedica raka u 53. godini preminuo američki redatelj, scenarist i producent Morgan Spurlock.

17. Subversive Film Festival: “Zemlja za nas” – Bez motike nema kruha

"Zemlja za nas", cjelovečernji prvenac Karle Crnčević, otpočinje razmjerno tajanstveno, sugerirajući ulazak u kakav svijet misterija...

“Crna kutija: Dnevnici” Shiori Ito najbolji dokumentarni film 17. Subversive Film Festivala

Svečanom dodjelom nagrada "Wild Dreamer Dragan Rubeša", u subotu je završeno sedamnaesto izdanje Subversive Film Festivala.

17. Subversive Film Festival: “Soundtrack za državni udar” – (De)džezifikacija Konga

"Soundtrack za državni udar" (2024) je impresivan film koji se može uvrstiti među najviša dostignuća svetske dokumentaristike tekuće dekade.

Zlatna palma za film “Čovjek koji nije mogao šutjeti” Nebojše Slijepčevića!

Igrani film "Čovjek koji nije mogao šutjeti" Nebojše Slijepčevića osvojio je Zlatnu palmu za najbolji kratkometražni film 77. Cannesa!

17. Subversive Film Festival: “Moj ukradeni planet” – Nakon revolucije

"Moj ukradeni planet" sjetan je film, natopljen s mnogo gorčine, jer je autorica u svojoj domovini Iranu provela više od četrdeset godina.

17. Subversive Film Festival: “Stanari” – Tri sprovoda i dva štrajka glađu

"Stanari" / "The Flats" (2024) Alessandre Celesije, usmjereni su na posljedice Nevolja (The Troubles / Na Trioblóidi), kako ih zovu u Irskoj.
Režija: Ilian Metev<br> Godina proizvodnje: 2012.<br> Zemlja podrijetla: Bugarska / Hrvatska / Njemačka<br> Trajanje: 75 minuta<br> Produkcija: Sutor Kolonko, Nukleus film, SIA Productions<br> Distribucija: Restart Label"Posljednja ambulantna kola Sofije" - Izvrsna vožnja devastiranim bugarskim zdravstvenim aparatom