Zanemarimo li na trenutak pozadinsku buku žanrovske (ne)svrstanosti, medijske Pete ofanzive s korijenima u YouTube pitchu iz 2012. godine i napornog HBO-ovog prva Adriatic riđn produkšn kolonijalnog tepanja, “Houston, imamo problem!” (2016) mlađahnog (r. 1987.) Slovenca Žige Virca je zapravo – prokleto zabavan film!
Virčeva dokufikcija s igranim elementima – što zaista i jest neka najbliža žanrovska klasifikacija – u utrku za gledateljski keš krenula je s genijalnom početnom premisom, posebno komercijalno krojenom (scenaristi Žiga i njegov brat Boštjan) za širi gledateljski živalj koji dokumentarce i dalje promatra kao naporno-propovijedajuću filmsku lektiru. Film je nedavno imao svjetsku premijeru na Tribeca Film Festivalu, dok se ona hrvatska dogodila prije nekoliko dana u zagrebačkoj Cinestar IMAX dvorani Arena centra.
“Houston, imamo problem!”, dakle, gledatelja uljuljkava u paralelnu stvarnost jugoslavenskog svemirskog programa, prodanog Amerikancima za dvije i pol milijarde dolara početkom 1960-ih, u doba hladnoratovskog mjerenja donjeg kukuruza sa SSSR-om. Jugoslavija je, prede Virc, svoj kasniji ekonomski bum dugovala upravo svemirskim dolarima. Radost svetskim a našim raketama, međutim, nije dugo potrajala. Amerikanci ubrzo uviđaju kako su preplatili program koji u stvarnosti ne funkcionira, a zatim, nizom manje ili više suptilnih diplomatskih vratite nam pare ili ćemo vam pokloniti još stariju i funkcionalniju demokraciju Amerikka vej pokušali vratiti pare od zločeste Tito-kladionice…
Naravno, tadašnja Jugoslavija niti približno nije raspolagala inženjerskim, a bogme ni financijskim kapacitetima za put do Mjesečevih kratera. Virc svojeg gledatelja ipak uvjerava da je jugo-svemirski program bio ne samo moguć, već da se radilo o realnosti dobro skrivenoj od znatiželjnih očiju javnosti.
Virc je dovoljno mlad i neopterećen za zajebanciju na račun ocvale jugoslavenske mitomanije; a opet i dovoljno inteligentan za izbjegavanje podjela po dobro uhodanom ideološkom obrascu. Tito u kupaćim gaćama. Svinje u jugoslavenskim raketama. Kondor zove Galeba, javi se.
Slovenac je vješt u građenju dramske napetosti, gebelsovski manipulirajući stvarnim događajima i mitskim okaminama jugoslavenske kolektivne svijesti (Titov brod Galeb, vojna baza Željava, masovni izvoz Yuga u SAD…) pakirajući ih u zabavnu, dobro smišljenu i često ne odmah prokljuvljenu fikcijsku razonodu. Galeb u Virčevim rukama tako doživljava transformaciju u diznijevsko-hladnoratovsku vodenu kočiju, dok dobri stari Yugo – sve uz pomoć dinamičnih montažnih sekvenci i emocionalnih cueova dirigiranih dramatičnom glazbom – postaje oruđem zatopljavanja odnosa s uvrieđenim Američanima.
Virc je glavnoj priči – naravno, u svrhu grananja koncentrične vjerodostojnosti – dodao i onaj osobni rukavac, u kojem se inženjer Ivan Pavić nakon višedesetljetnog izbivanja (fingirana smrt radi nacionalne sigurnosti i odlaska u SAD na inženjersku misiju) vraća u Hrvatsku gdje po prvi puta upoznaje svoju kćer. Pavića, kako je to dobro primijetio Nenad Polimac, podosta uvjerljivo igra naš glumac Božidar Smiljanić, premda je taj igrano-glumljeni dio “Houstona” inferiorniji od onog arhivskog.
“Houston, imamo problem!” jest, naravno, dobro upakirana i produkcijski našpanana doku-priča, s logistikom o kojoj domaći producenti mogu samo sanjati. Ipak, bilo bi blasfemično Slovenčevu dokufikciju etiketirati kao all style no substance jeftinu razbibrigu prije odlaska na kafu ili sok.
Virc je dovoljno mlad i neopterećen za zajebanciju na račun ocvale jugoslavenske mitomanije; a opet i dovoljno inteligentan za izbjegavanje podjela po dobro uhodanom ideološkom obrascu. Tito u kupaćim gaćama. Svinje u jugoslavenskim raketama. Kondor zove Galeba, javi se.
“Dajte se malo, brate, opustite!”, kao da nam svojim filmom poručuje Virc. I – u pravu je. Iako Ni svemirski program ne možemo prodati kako spada, “Houston” s prodajom – karata zasigurno neće imati problema. S pravom, jer radi se o filmu značajnog komercijalnog potencijala koji se dobrano naviruje iznad balkanskog box-office plota.
