Priče s kamenjara jedan su od arhetipova našeg samorazumijevanja. U domeni umjetničkog isti je uglavnom uobličen kao iskonska datost načina na koji se domaći težak rađa, živi i umire na oprom kamenu kojeg zalud pokušava pripitomiti. Kamen nije jedina opcija, uvijek ima i plodne ravnice, ali oni rođeni na kamenu i kada ga napuste samo za njim čeznu. Dolina Neretve je plodna, a iznad nje nalaze se kamene goleti u kojima ne uspijeva ništa doli ono najupornije – tamo rođeni ljudi. Film “Brđani i donjani” (1969) Obrada Gluščevića (1913. – 1980.) jedan je od njegovih dokumentarnih posveta rodnom kraju. Rođen u Metkoviću, autor slavnih dječjih filmova “Vuk samotnjak” (1972) i “Kapetan Mikula Mali” (1974), čitav je život predano bilježio život svog kraja što ga karakteriziraju neplodna surova brda i raskošna bogata dolina; odnosno stanovnike ovih dijametralno suprotnih, a geografski bliskih krajeva na koje autor aludira samim naslovom dokumentarca.
Gluščević film otvara totalom krške vrleti iz koje dopire zvuk drevnog ojkanja. Nalazimo se u prostoru u kojem je vrijeme stalo. Potom slijedi prizor pokopa praćen naracijom koju autor koristi samo na početku filma. Njome nam autor objašnjava kako je zemlje na tom mjestu toliko malo da se čak i mrtvi pokapaju uspravno – tijelo ogrnuto tek bijelom plahtom uistinu se u zemlju polaže okomito. Redatelj nas zatim vodi u selo u kojem muškarci sjede i puše u hladu, dok se žene s magarcima spuštaju u dolinu po vodu. Pustoš je, naime, takva da ne samo da nema plodne zemlje već nema ni vode. Nakon što su u dolini napunile drvene spremnike, žene se potom vraćaju brdskom stazicom, dok ih muškarci i dalje pasivno promatraju. Neke se stvari ovdje stoljećima nisu promijenile, i kao da nikada ni neće…
A onda se zajedno s grupicom brđana spuštamo u dolinu kako bi upoznali donjane. Prva stvar koju susreću jest autobus koji pokraj njih projuri širokom cestom. Gluščević nam bez okolišanja daje znak kako upravo ulazimo u područje civilizacije. Donjani imaju i zemlje i vode, ali i to ima svoju cijenu – traktori, dizalice i ostala mehanizacija ruju njihovu zemlju i plaše tamošnje životinje. Autor ovdje ne skriva svoj tradicionalističko-regresivni svjetonazor pa elemente civilizacije što nezaustavljivo prodiru u neretvansku dolinu spaja s krupnjacima uznevjerenih lica lokalnih seljaka pod koje podvlači melodramatičnu i prijeteću glazbu. Jednako su dolaskom civilizacije pogubljene i krave koje u jednom od najupečatljivijih prizora prestrašeno zure u svijet koji se oko njih svijet zauvijek mijenja. A pitanje koje Gluščević stavlja pred sebi i svoje gledatelje jest – mijenja li se on nabolje ili nagore?
Nakon par kadrova koji glazbom i slikom ispisuju tada obligatnu odu bogatim poljima i dozrelim plodovima, vraćamo se u brđansku pustu zemlju u koju civilizacija još nije doprijela i kao da nikada neće. Brđani su možda prisiljeni napustiti svoj kraj, ali ne i svoje rituale. I opet gledamo sprovod – ovaj put kao procesiju s lijesom uz karakterističnu narodnu pjesmu. Možda će ovi ljudi postati dio uljuđene doline, no njihova se bit nikada neće promijeniti. Barem tako tvrde stihovi što zatvaraju Gluščevićevu posvetu takozvanom iskonskom hrvatskom mentalitetu kojem smo i danas nijemi svjedoci, a prema kojem je naš čovjek: “Izranjen od vlastite zemlje, skučen u svoju vlastitu košulju, osuđen od svojih vlastitih bogova, ovog kamenja ovdje”. Ili se tako čini onima koji se, kao i Gluščević onomad, i danas svim silama trude civilizacijske tekovine prikazati kao aveti što nas vuku od onoga za čim čezne svaki pravovjerni Hrvat – malo golog kamena na kojem će ga pokopati uspravno.
“Brđani i donjani”
- Scenarij i režija: Obrad Gluščević
- Kamera: Franjo Vodopivec, Vjenceslav Orešković
- Montaža: Katja Majer
- Produkcija: Zagreb film
- Godina proizvodnje: 1969.
- Trajanje: 19 minuta
Projekt “Prozori” sufinanciran je sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).