Iz Cannesa za Dokumentarni.net: Velimir Grgić
“Zlatno oko” je dodijeljeno – nagrada ovogodišnjeg Filmskog festivala u Cannesu za najbolji dokumentarni film nazvana L’Œil d’or, tj. Zlatno oko, 2026. godine otišla je u ruke, kako to već s političkim aktualnostima biva, politički aktualnom iranskom dokumentarnom filmu “Rehearsal for a Revolution” (2026) iranske redateljice Pegah Ahangarani. A predsjednik žirija koji je nagradu dodijelio, kako to već ide s političkim polu-aktualnostima, jest politički polu-aktualni ukrajinski dokumentarist Mstislav Černov (“20 dana u Mariupolju”, “2000 metara do Andriivke”). Politički i društveni trendovi oblikuju sve festivale, ali Cannes je uvijek bio snažno definiran globalnim geopolitičkim i kulturnim gibanjima.
Tako da je potpuno logično da je “Rehearsals for a Revolution” Pegah Ahangarani, koji se bavi problematikom iranske politike u posljednjih nekoliko desetljeća, kao i trenutnim ratom, pobjednik u ovoj kategoriji. Ona je za Cannes relativno nova – naime, tek su od 2015. počeli gledati što je u svim kanskim programima (Official Selection, Directors’ Fortnight, Critics’ Week i Cannes Classics) najbolje s dokumentarnim predznakom pa onda najboljem i dodijeljivati L’Œil d’or. Eh, da, i ove je godine dodijeljen i Special Mention – Posebno priznanje – drugo mjesto zastupa Alexander Murphy, s irsko-francuskom koprodukcijom “Tin Castle” (2026), dokumentarcem o irskim putnicima i sudbinama obitelji u jednoj kamp kućici.
Ali pored “Zlatnog oka”, vodeće prilike za dokumentarni film da se dodatno marketinški osnaži priznanjem s Azurne obale, Cannes je i ove, kao i mnogih prethodnih godina, imao čitavu mrežu drugih dokumentarnih sadržaja. Oni kreću od “Cannes Docsa” (12. – 20. svibnja), non-fiction dijela glavnog paviljona unutar velike filmske tržnice Marché du Film, gdje se povezuju, udružuju, organiziraju i razgovaraju dokumentaristi iz svih dijelova svijeta. Silni paneli, diskusije, otvorene i zatvorene raspre, distribucijski dealovi… Sve je to dio “Cannes Docsa”, koji u osnovi čine programi “Morning Boosts”, “Doc Talks” i “Doc Insights”, kao i “Doc Day”, dakle mnogi sati i čitavi dani posvećeni globalnoj dokumentarnoj produkciji.
Tu je i “Docs-in-Progress”, program posvećen dodatnom razvoju i eventualnom finiširanju (čitaj: zatvaranju financijske konstrukcije) tek započetih ili nedovršenih dokumentarnih filmova. Njih je ove godine u Cannesu bilo poprilično puno, sve od kanadskih talenata pod pokroviteljstvom Telefilm Canada preko Screen Scotland koji je predstavio škotske doku-feature do Palestine Film Institute s palestinskom produkcijom koja traži mecene…
Sadržaja je, uglavnom, u Cannesu bilo puno previše da bismo ih sve naveli, ali evo samo mali tejster – spomenuti Mstislav Černov na jutarnjim je sessionima razgovarao o svojoj karijeri i ratnim dokumentarcima, nakon čega su se iranski filmaši Pegah Ahangarani i Mahsa Karampour popeli na pozornicu razgovarati o svojim dugometražnim doku-naslovima – tada se još nije znalo da će Pegah dobiti nagradu za “Rehearsals for a Revolution”, ali isti je dan dodatno podgrijano zanimanje i za Mahsin “Into the Jaws of the Ogre” / “Dans la gueule de l’ogre” (2026) – obje su žene, Iranke koje pričaju priču o domovini, povijesti i politici kroz osobnu povijest i iskustvo života u islamskoj republici.
Meta Put*n
Mark Cousins isti je dan, nekoliko sati kasnije, predstavio svoj dokumentarac o dokumentarcima “The Story of Documentary Film” (2026); Ema Ryan Yamazaki govorila je o važnosti montaže u dokumentaristici, a navečer se prikazao francuski “Detention” / “La Detention” (2026) Giullarmea Massarta, opservacijski dokumentarac o školovanju zatvorskih čuvara.
Sve to, dakle, u jednom jedinom danu – “Docu Danu”!
Ovogodišnji Cannes dobrim je dijelom platio Facebook, pardon, Meta, jedan od većih sponzora festivala. Utoliko je još zanimljiviji tekst Anthonyja Kaufmana u novom broju Documentary Magazinea, časopisa koji se dijeli na “Cannes Docsu”. Pod naslovom “Algorithmic Redlines”, Anthony problematizira cenzuru i restrikcije kojima Metini algoritmi ograničavaju i uništavaju promociju pojedinih dokumentarnih filmova na svojim platformama. Počevši sa suludim primjerom – činjenicom da su David Borenstein i Pavel Talankin na Metinim kanalima svoj film “Gospodin Nitko protiv Putina” / “Mr Nobody Against Putin” (2025) najavljivali i oglašavali s riječi Put*n u naslovu, kao da je riječ o psovki – jer Metini roboti prezime ruskog vožda tako i klasificiraju pa korištenje punog naslova riskira krajnju kaznu za korisnika: brisanje korisničkog računa.
Takvih, za algoritme problematičnih riječi ima poprilično pa svaki dokumentarac koji spominje pojmove kao što su demokracija, pobačaj, rat, fašizam i genocid, može naići na slične probleme. Joanna Solecka, suosnivačica digitalne marketinške agencije Alphapanda, u tekstu je citirana kako se zgraža nad Metinim nelogičnostima: “Kako nešto prođe Metine filtere, a nešto ne? Često nemamo pojma, a u Meti ne možeš ni razgovarati s ljudima da bi saznali odgovor na pitanje – zašto?”
Dokumentaraca nikada nije bilo više na tržištu – kratki posjet paviljonu “Cannes Docs” podsjeća vas na to lavinom naslova, plakata, flyera koji se bore za poziciju – ali u eri robota, oni nailaze na sasvim nove probleme i izazove.