PočetnaEsejiProzori"Ljudi s Neretve" - Arkadijska delta

“Ljudi s Neretve” – Arkadijska delta

|

Nekad je egzotična mjesta odavno zamrznuta u vremenu bilo moguće naći na stotinjak kilometara od velikih gradova. Danas su ona rijetka ptica zbog sveopće umreženosti kojom se lako premošćuju prostor i vrijeme, ali i lančano prenose lokalne krize, bolesti i sukobi. Egzotika je uvijek stvar optike, odnosno perspektive, a ona obično pripada materijalno te stoga i civilizacijski nadmoćnima, željnih pogleda prema manje sretnima od njih. Europski je čovjek još od renesanse tražio Druge, od njega navodno primitivnije i pritom ih manifesno prosvjetljavao, a zapravo primarno materijalno iskorištavao. Kako je europska civilizacija ušla u fazu galopirajuće industrijalizacije, javio se kult prirode s kojom su oni lišeni civilizacijskih tekovina navodno mogli ostvariti prisniji odnos. Izgrađen je klišej života u skladu s prirodom u kojem je čovjekov život podložan mijenama prirode i okoliša. Jedan od najpoznatijih primjera takvog narativa u hrvatskom dokumentarnom filmu jesu “Ljudi s Neretve” (Zagreb film, 1966.) Obrada Gluščevića (Metković, 17.1.1913. – Zagreb, 5.9.1980.), snimljeni kroz fantastični objektiv velikog Frane Vodopiveca. Riječ je o ekstremno egzotiziranom prikazu života na delti Neretve koji nam se predstavlja kao svojevrsni arkadijski topos, gdje žene još uvijek peru rublje na rijeci koristeći pritom antičke nadgrobne ploče, svi se kreću isključivo u drvenim barkama, a pogrebi još uvijek obavljaju drevnim ritualom na rijeci.

Vrijednost Gluščevićeva filma prije svega leži u njegovoj ekspresivnoj, duboko sugestivnoj vizualnosti koja očarava detaljima i atmosferom, dodatno razrađene upotrebom narodne glazbe i majstorskim stiliziranjem zvuka. Kao gledatelji uvučeni smo u filmskim sredstvima poetiziran svijet rijeke i njenih stanovnika, koji se temelji na suživotu s prirodom i drevnim ritualima. On je prije svega filmski proizvod, a ne neka zatečena, filmom dokumentirana realnost pa u tom smislu nije ni riječ o dokumentarnom filmu u klasičnom smislu. Priređivački pristup filma najizravnije dolazi do izražaja u igranom prikazu udvaranja mladića djevojci dok pridržavaju riječni čamac; u bližem planu njihove se ruke u ritmu isprepliću i dotiču. Ovaj je prizor montažno spojen s onim vjenčanja kao još jednog drevnog rituala koji određuje život ljudi u neretvanskom kraju. “Ljudi s Neretve” filmski oblikuju i potenciraju prostor delte Neretve kao arkadijski ili čak utopijski, obzirom da se tu još uvijek živi na isti način kao prije tisuću ili više godina, bez ikakva utjecaja civilizacijskih tekovina. Suvišno je isticati kako je takav prikaz dubinski fikcionalan i u službi egzotizacije prikazanog, kako bi gledatelj mogao natapati oči na slikama izgubljenog raja kojeg za njega kreira duboko strukturirana Gluščevićeva audio-vizualna razglednica.

Film završava melodramatičnim prizorom dizalica i bagera što su se opasno primakli rijeci, čime se ovaj raj prikazuje ugroženim od civilizacije. Ona je došla proždrijeti ga, poravnati i meliorizirati. Čak će i okrutne dizalice i neumoljivi bageri na trenutak stati, odajući počast pogrebnoj procesiji na rijeci. No, znamo da je dolazak civilizacije neupitan i neizbježan. U svojoj biti Gluščevićev film nije toliko etnografski, koliko je turistički – namijenjen je proizvodnji utopijske slike prostora koji se navodno uspio do duboko u moderno doba oduprijeti civilizacijskim tekovinama, shvatili ih mi kao pozitivne ili negativne za stanovnike neretvanske delte. Paradoksalno je da ovakav prikaz temeljen na objektivizaciji ljudi i samog prostora, koji postaje predmetom našeg fantaziranja o mogućnosti bijega i odlaska, van vlastite privilegirane, odavno civilizacijom oblikovane pozicije. A ljudi s delte, osim života u skladu s prirodom, žive i u primitivnom, duboko patrijarhalnom društvu u kojeg nitko ne ulaže i za koje nitko realno ne mari. Osim kad treba naći egzotičnu razglednicu koja će poslužiti kao sjecište naših maštarija o mjestu jednostavnog života, usklađenog sa satovima prirode i oblikovanog blagim meandriranjem rijeke.

“Ljudi s Neretve”

  • Scenarij i režija: Obrad Gluščević
  • Kamera: Frano Vodopivec
  • Montaža: Josip Remenar
  • Glazba: Branimir Sakač
  • Produkcija: Zagreb film
  • Godina proizvodnje: 1966.
  • Trajanje: 17 minuta


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Dokunet podcast #2: Damir Markovina i Ivan Ramljak

U našem drugom podcastu ugostili smo redatelje Damira Markovinu i Ivana Ramljaka.

Silvestar Kolbas: “Živimo u kulturi uspjeha i ljudi u pravilu ne vole pokazivati svoje slabosti”

Silvestar Kolbas je na ovogodišnjem ZagrebDoxu predstavio svoj najnoviji dokumentarni film, "Naša djeca" (Factum, 2024.).

“Dont Look Back” – Začetak autorske rock dokumentaristike

U prvom tekstu serije eseje "Rockdocs" pišemo o filmu "Dont Look Back" (1967) američkog autora D.A. Pennebakera.

Preminuo Morgan Spurlock

U četvrtak je od posljedica raka u 53. godini preminuo američki redatelj, scenarist i producent Morgan Spurlock.

17. Subversive Film Festival: “Zemlja za nas” – Bez motike nema kruha

"Zemlja za nas", cjelovečernji prvenac Karle Crnčević, otpočinje razmjerno tajanstveno, sugerirajući ulazak u kakav svijet misterija...

“Crna kutija: Dnevnici” Shiori Ito najbolji dokumentarni film 17. Subversive Film Festivala

Svečanom dodjelom nagrada "Wild Dreamer Dragan Rubeša", u subotu je završeno sedamnaesto izdanje Subversive Film Festivala.

17. Subversive Film Festival: “Soundtrack za državni udar” – (De)džezifikacija Konga

"Soundtrack za državni udar" (2024) je impresivan film koji se može uvrstiti među najviša dostignuća svetske dokumentaristike tekuće dekade.

Zlatna palma za film “Čovjek koji nije mogao šutjeti” Nebojše Slijepčevića!

Igrani film "Čovjek koji nije mogao šutjeti" Nebojše Slijepčevića osvojio je Zlatnu palmu za najbolji kratkometražni film 77. Cannesa!

17. Subversive Film Festival: “Moj ukradeni planet” – Nakon revolucije

"Moj ukradeni planet" sjetan je film, natopljen s mnogo gorčine, jer je autorica u svojoj domovini Iranu provela više od četrdeset godina.

17. Subversive Film Festival: “Stanari” – Tri sprovoda i dva štrajka glađu

"Stanari" / "The Flats" (2024) Alessandre Celesije, usmjereni su na posljedice Nevolja (The Troubles / Na Trioblóidi), kako ih zovu u Irskoj.