Čini se da smo u izolaciji svi jednaki, možda čak i Jedno kako bi to htjeli oni koji u ovoj situaciji vide priliku za kolektivnu transformaciju. Svatko iz svoje izbe čeznutljivo gleda kroz prozor u svijet, onaj virtualnim staklom sputan, koji nam omogućuje pogled prema stvarima dalekim, stvarima strašnim, stvarima mekim. Međutim, što bi se dogodilo da pogledamo kroz onaj doslovni, fizički prozor? U našoj duboko izobličenoj stvarnosti, jedni i dalje zbog golog opstanka kopaju po kontejnerima, a drugi povijenih leđa okreću dva kotača, noseći topao obrok nekom drugom. Pojedincima je, naime, uskraćena i sama mogućnost promjene; okolnost korjenite promjene zapravo je vrsta privilegije kojoj se prepuštamo s mješavinom radosti i nelagode. Konačno imamo takozvanog vremena za sebe, ali možemo li ga sada imati i za one u obližnjoj orbiti – nametnuta nam je jednadžba bez jednoznačnog rješenja u kojoj se okrutno testira licemjerni narcizam naše civilizacije.
Kako i onda kada smo naizgled blizu, možemo odlučiti ostati nepremostivo udaljeni jedni od drugih, oprimjerio je svojedobno bunkeriranim filmom “Splendid Isolation” (Zagreb film, 1973.) Petar Krelja. Ovaj najveći socijalist (pritom mislimo na svjetonazorsku, a ne političku orijentaciju) među hrvatskim filmskim redateljima, čitavu je karijeru posvetio davanju slike i zvuka pričama od društva marginaliziranih pojedinaca. Socijalističke su mu vlasti u slučaju spomenutog filma zamjerile prikazivanje radikalnih klasnih razlika njihovog besklasnog društva. Dokumentarac je tako javnost, zajedno s još nekoliko filmova s crne liste te 1973. godine (Kreljin “Recital”, “Bino, oko galebovo” Nikole Babića te “Zameteni trag” Borisa Benažića), prvi put mogla vidjeti gotovo dva desetljeća kasnije, 3. veljače 1992. godine na prvim Danima hrvatskog filma.
“Splendid Islation” Kreljino je ostvarenje koje dolazi najbliže formi filma-eseja inauguriranog šezdesetih godina u domaćoj kinematografiji, prvenstveno kroz remek-djelo “Tijelo” (1965) Ante Babaje ili “Monolog o Splitu” (1961. – 1962.) Ivana Martinca. Naš autor bira postupak prisutan u brojnim Babajinim i Martinčevim filmovima, onaj strukturiranja cjeline oko jednog jedinog mjesta, posredno prezentiranog kao vrelo različitosti, odnosno svijeta u malom. U suvremenoj je domaćoj dokumentaristici neupitni maestro ove metode Boris Poljak sa svojom mediteranskom trilogijom.
Petar Krelja svoje prizore snima na tri različite lokacije: u jeftinom zagrebačkom prenoćištu, hotelu Esplanade i Poliklinici za reumatske bolesti koji se nalaze u krugu od stotinjak metara međusobne udaljenosti. Najveću mu pažnju ipak privlači prenoćište, privremeni dom njegovih sugrađana bez krova nad glavom, ljudi na vjetrometini sudbine koji ne znaju kako će im izgledati iduće jutro, kamoli ostatak života. U filmu upoznajemo mladu obitelj s dvoje male djece koja je ostala bez stana, stariju gospođu koja u kameru govori svoju poeziju mističnog nadahnuća, emigranta iz neke politički nestabilne zemlje, ratnog veterana-invalida te, naravno, recepcionara koji sluša njihove svakidašnje jadikovke i pruža im utjehu barem na jednu noć. Prizore iz prenoćišta svako malo prekidaju oni s modne revije iz susjedne Esplanade, hotelskog igrališta bezbrižnih i bogatih koji tamo krate svoju dokolicu. Socijalni kontrast podcrtan je i filmskim sredstvima: hotelska događanja zabilježena su na raskošnoj 35-milimetarskoj vrpci u boji, dok su oni iz prenoćišta hvatani crno-bijelom 16-icom, kasnije prebačenom na 35-milimetarski film u tonu sepije. Svemu ovome redatelj u prisutnom dominantnom esejističkom duhu, dodaje i prizore ljudi na rehabilitaciji u susjednoj zgradi, odnosno privođenja prostitutki. Njegovi protagonisti djelić su kaleidoskopa stvarnosti u kojoj na nekoliko metara jedni od drugih egzistiraju oni koji se nikada neće i ne mogu sresti – sretnici i nesretnici.
Petar Krelja i snimatelj Ivica Rajković “Splendid Isolation” otvaraju i zatvaraju totalom – na početku zumirajući, a na kraju odzumirajući spomenute zgrade snimljene iz gornjeg rakursa. Ovakvom odlukom demonstrira nam se njihova fizička bliskost, no sve viđeno između prvog i posljednjeg kadra otrježnjujuća je demonstracija njihove nepremostive udaljenosti upisane u sva društva i sve povijesne epohe.
“Splendid Isolation”
- Scenarij i režija: Petar Krelja
- Kamera: Ivica Rajković
- Montaža: Katja Majer
- Produkcija: Zagreb film
- Godina proizvodnje: 1973.
- Trajanje: 11 minuta