Naslovna fotografija: Kadar iz dokumentarnog filma “Sretno”

Dokumentarni.net u četiri nastavka donosi esej Jurice Pavičića o hrvatskom dokumentarizmu devedesetih, originalno izašlom u Hrvatskom filmskom ljetopisu. Tekst prenosimo u cijelosti, uz tek sitne prilagodbe formatirajuće prirode i nekoliko dodatnih fotografija.

Hrvatski dokumentarac devedesetih (1/4)

Hrvatski dokumentarac devedesetih (2/4)

Hrvatski dokumentarac devedesetih (3/4)

Zato će dio autora proizišlih s ADU u drugoj polovici devedesetih krenuti u potpuno suprotnom smjeru, prema humorističkom, ironijskom ili antidokumentarcu koji se poigrava dokumentarističkom formom i konvencijama na metafilmski način. Primjeri su za to “Ime majke: Naranča” (Jasna Zastavniković, 1996.), “Umobolizam i neurologija” (Danijel Kušan, 1999.), te ponajviše “Sretno” (1999) i “Bag” (1999) autorskoga trojca Dalibor Matanić, Tomislav Rukavina i Stanislav Tomić. Zanimljivo je da je spomenuti trojac napravio i mnogo uspjeliji (i u dokumentarističkom smislu pravovjerniji) dokumentarni omnibus “Metropola” (1998) u kojem povezuje ironiju mladenačko zafrkavanje s prikazom široke društvene lepezu zagrebačkoga polusvijeta.

Ime-majke-Naranča
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Ime majke: Naranča”

U tom razdoblju, međutim, među studentima najbolje su dokumentarce napravili ljudi koji su išli posve svojim putem. U tom smislu vrijedi istaknuti dva antologijska filma: prvi je “Plašitelj kormorana” (1998) Branka Ištvančića, kafkijanska crnohumorna priča o ljudima koji rade apsurdan posao u dešperatnoj panonskoj zabiti. Drugi je “Dvoboj” Zrinke Matijević (1998) u kojem autorica uzima svima poznatu i jednostavnu temu (majka se muči s djetetom koje ne želi jesti) i pretvara je u epopeju o naporima roditeljstva. Zrinka Matijević tim je filmom očitala lekciju većini kolega iz generacije, jer je umjesto skrivanja nezrelosti iza hinjene satirične poze uzela jednostavnu, prepoznatljivu i neideološku temu i obradila je način koji demonstrira ljudsku i filmsku zrelost.

lzdanci neprofesijske scene

Treće važno izvorište dokumentarne proizvodnje u drugoj će polovici devedesetih postati klubaška i neprofesionalna scena. Na njoj se još u ranim devedesetima snima mnogo dokumentaraca, ali najdarovitiji autori tada još gaje eksperimentalni video. U drugom dijelu desetljeća to se mijenja. Već afirmirani videoumjetnik Vlado Zrnić snima izvrsni “Ulični događaj braće Brkan” (1996), a potom i višestruko nagrađivana “Mirila” (1997), da bi “Danom pod suncem” postao naš međunarodno najcjenjeniji dokumentarist.

Bag
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Bag”

Pritom je dobra vijest i to što Zrnić ide ekskluzivno svojim putem: izbjegavajući normativne i antinormativne društvene teme, on dokumentarcu pristupa kao mediju kojim filozofski kontemplira prirodu, a filmska slika nameće se kao središnje ekspresivno sredsrvo, posve suprotno logoreji hrvatskoga dokumentarizma devedesetih u kojoj dominira anketna, intervjuirana ili naratorova riječ. Uz Zrnića, drugi je alternativac koji iz klubaške scene ulazi u profesionalnu Zdravko Mustać. Premda su mu glavni afiniteti ipak usmjereni prema eksperimentalnom i igranom filmu, Mustać snima zanimljiv dokumentarac o ribarima, “Ludar” (1999).

Odgovor na politički imperativ: Factum

Koncem devedesetih u tematološkom smislu hrvatski se dokumentarac našao u čudnu slijepom rukavcu. S jedne strane, društvo je zapadalo u sve goru socijalnu i moralnu agoniju. S druge strane, burna društvena zbivanja nisu postala temom dokumentarizma. HTV-ova proizvodnja, uz iznimke poput Čučićeve “Četvrte smjene”, o tome ne pripovijeda, bivša neprofesijska scena zazire od društva i politike, a također i lavovski dio studenata.

Neki od akademaca (Tomislav Fiket, Goran Kulenović) u to doba pokušavaju s provokativnim društvenim dokumentarcima, ali se oni svode na elementarnu provokaciju establishmenta. U takvu vakuumu relevantnoga kritičkog dokumentarizma pojavljuje se produkcijska kuća Factum kao proizvodni punkt koji teži deklarativno promijeniti neveselo stanje.

Plašitelj-kormorana
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Plašitelj kormorana”

Factum to uspijeva time što će u nekoliko godina proizvesti niz relevantnih naslova. Pritom je povoljna okolnost bila ta što je Factum gajio i novinsko-istraživačke dokumentarce bliže TV-poetici (“Paviljon 22”) i individualni, osobniji kreativni dokumentarac. U drugoj skupini osobito je iskočio “Dečko kojem se žurilo” Biljane Čakić, film koji je među svim suvremenim hrvatskim dokumentarcima ostvario najveći društveni prestiž i popularnost. Uz Volarićev “Život na svježem zraku” to je i najbolji Factumov film.

Zaključak

Ovako izložena, priča o hrvatskom dokumentarcu devedesetih doimlje se prilično shizofreno. S jedne strane, devedesete su doista bile godine u kojima je hrvatski dokumentarni film propustio umjetnički zabilježiti dramu koja se odvijala uokolo. To je bilo razdoblje u kojem je u Hrvatskoj doista proizvedeno na tisuće minuta neinventivnih i/ili propagandističkih dokumentaraca u kojima su autori repetitivno obrađivali slične teme, često koristeći se istim dokumentarnim video-snimkama, gomilajući jednolično varirane motive hrvatske nesreće i žrtve koje najčešče nisu sadržavali ni gram iskreno posredovane i dojmljive emocije.

Život-na-svježem-zraku
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Život na svježem zraku”

Profesionalni pratioci hrvatskog filma sjećaju se iz tog razdoblja ponajviše beskonačnih projekcija dokumentarnog programa na Danima hrvatskog filma, kad bi ekranom satima promicale iste slike, ista ograničena filmska sintaksa, ista intonacija samooplakujuće žalopojke, ista nesposobnost da se posreduje autentična tuga, isti propagandni, a katkad i osvetnički diskurs. To je ono što je u hrvatskom dokumentarizmu devedesetih bilo dominatno. Pa ipak, devedesete u hrvatskom dokumentarcu nisu samo to. Iz korpusa toga razdoblja mogla bi se sastaviti dva lijepa programa zaista izvrsnih filmova, koji bi o tom razdoblju pružili drukčiju, bitno povoljniju sliku.

Takav program – koji bi uključivao “Hotel Sunju”, “Nebo ispod Osijeka”, “Radio Krapinu”, “Mirila”, “Plašitelja kormorana”, “Dvoboj”, “BBB”, “Hodnik” i “Kukuruzni put” – mogao bi se svrstati uz bok najjačim desetljećima hrvatskoga dokumentarizma. Pojačanu za naslove iz ranih nultih godina (“Dečko kojem se žurilo”, “Život na svježem zraku”, “Dan pod suncem”, Žarkovićev “Šalter”, 2000.) tu bi se reprezentaciju moglo bez stida prikazati bilo gdje, bilo kad i pred bilo kojom publikom.

Autor: Jurica Pavičić
Publikacija: Hrvatski filmski ljetopis, broj 33 / 2003. godina

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here