Naslovna fotografija: Jelena Rajković / Foto: Hrvatski filmski ljetopis

Dokumentarni.net u četiri nastavka donosi esej Jurice Pavičića o hrvatskom dokumentarizmu devedesetih, originalno izašlom u Hrvatskom filmskom ljetopisu. Tekst prenosimo u cijelosti, uz tek sitne prilagodbe formatirajuće prirode i nekoliko dodatnih fotografija.

Hrvatski dokumentarac devedesetih (1/4)

Hrvatski dokumentarac devedesetih (2/4)

Hrvatski dokumentarac devedesetih (4/4)

Studentski dokumentarac

Baš kao što se HTV-ova proizvodnja dokumentaraca ne može jednoznačno opisati na osnovi (dominantnih) propagandističkih filmova o hrvatskom stradanju, tako se jednoznačno ne može opisati ni dokumentaristička produkcija Akademije dramske umjetnosti. Činjenica je da su studentski filmovi bili brojčano važan segment produkcije u ranim devedesetim, a u tom razdoblju gotovo svi kritički toplo prihvaćeni dokumentarci pripadaju studentskoj proizvodnji (“Hotel Sunja”, Ivan Salaj, 1993.; “Zajednički ručak”, Vinko Brešan, 1993.; “Nebo ispod Osijeka”, Zvonimir Jurić, 1995.).

Nebo-ispod-Osijeka
Foto: Prizor iz dokumentarnog filma “Nebo ispod Osijeka”

Važnost studentske produkcije u to doba jača zahvaljujući postojanju Dana hrvatskog filma, kratkometražnoga festivala na kojem od sredine devedesetih dominiraju i pobjede odnose mahom upravo studenti. Ipak, potkraj devedesetih DHF postaju (na zahtjev Akademije) mnogo selektivniji prema studentskim filmova, pa prezentacijski aspekt studentskoga dokumentarca slabi. Istodobno, Factum otvara vrata mladim dokumentaristima s ADU kompenzirajući to.

ADU je bila jedina ustanova gdje su se u cijelom razdoblju dokumentarci proizvodili bez političke i poetičke presije, kao slobodan i estetski autonoman medij. Poetička cenzura tu nije postojala, politička također ne, osim kao izdanak širega društvenog ozračja. Akademija nije gajila ni normativno poželjne teme, dapače: odluka iz 1991. da se studentima zabranjuje snimanje u ratnoj zoni odvratila je mlade autore od ratnoga dokumentarizma, a vrlo brzo mentalitetu će studenata postati zazorno bavljenje ratom i drugim normativnim temama. Taj trend i sam se pretvorio u oblik stanovite tematske autocenzure.

Vinko-Brešan
Vinko Brešan / Foto: Hrvoje Krstičević

Činjenica je da je takva humanistički nadahnuta odluka pridonijela tome da Hrvatska u devedesetima gotovo uopće nema hardcore ratnog dokumentarca. Pa ipak, to ne znači da su studenti nužno izbjegavali tzv. normativne teme. U vezi s tim može se reći da je studentska populacija reagirala na takve dominantne teme različito.

Početkom devedesetih Neven Hitrec tako snima nekoliko zapaženih filmova čija se formula može opisati kao normativna tema plus autorski pristup. Njegovi filmovi (“Dvorana”, 1993.; “Sedamsto trideset dana poslije”, 1993.) bave se izrazito normativnim temama (izbjeglice, prognanici, Vukovar), ali izbjegavaju ideologizaciju (inače prisutnu u Hitrecovom igranom filmu “Bogorodica”). U tim filmovima Hitrec zadire u dno dna ratne strave vodeći gledatelja na neugodno voajersko putovanje nesrećom, pri čemu je izbjegnut govor mržnje i osvete.

Hitrecov generacijski kolega, također ponikao na ADU, Vinko Brešan, također se u dokumentarizmu bavi velikim socijalnim temama (siromaštvo, paraliza pravne države) u filmovima “Zajednički ručak” (1993) i “Hodnik” (1994). Ali, Brešanova intonacija posve je drukčija od Hitrecove: humoristička i crnohumorna, protkana dobronamjernom humanističkom ironijom koja će podsjetiti na buduće Brešanove komediografske igrane uspješnice.

Neven-Hitrec
Neven Hitrec / Foto: Hrvoje Krstičević

Nekoliko autora mlađe generacije sredinom devedesetih na ili nakon studija na ADU snima filmove u kojima će se baviti velikim ratnim temama na izrazito veristički, neideološki i nerijetko pesimističan način. Neki od takvih filmova postali su gotovo kultni i pripadaju u ponajbolje u hrvatskom dokumentarcu devedesetih.

Prvi od njih je Salajev “Hotel Sunja”, prvi i najbolji čisti ratni dokumentarac u devedesetima, koji je – što je zanimljivo – u Hrvatskoj doživljen kao izrazito buntovan, a u inozemstvu ponegdje kao militaristički i prorežimski. Sličan kultni status stječe Jurićevo “Nebo ispod Osijeka”, koje tematizira pograničnu depresiju hrvatske ratne provincije. Treći u toj seriji posmrtni je film “Radio Krapina” (1997) preminule velike nade Jelene Rajković, koji tematizira tada novi fenomen PTSP-a, to jest vijetnamskog sindroma. Ti su filmovi zajedno sa još nekoliko studentskih igranih filmova dali povoda kritici da govori o malom crnom valu sličnom onom šezdesetih.

Taj je crni val, međutim, naglo zamro: Rajković je umrla, Salaj se povukao, službena Hrvatska nije željela takav pesimistički generacijski diskurz, a dio mlađih autora zazirao je od bilo kakva upletanja u rat i društvene traume.

Autor: Jurica Pavičić
Publikacija: Hrvatski filmski ljetopis, broj 33 / 2003. godina

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here