Naslovna fotografija: Kadar iz dokumentarnog filma “Dečko kojem se žurilo”
Dokumentarni.net u četiri nastavka donosi esej Jurice Pavičića o hrvatskom dokumentarizmu devedesetih, originalno izašlom u Hrvatskom filmskom ljetopisu. Tekst prenosimo u cijelosti, uz tek sitne prilagodbe formatirajuće prirode i nekoliko dodatnih fotografija.
Hrvatski dokumentarac devedesetih (1/4)
Hrvatski dokumentarac devedesetih (3/4)
Hrvatski dokumentarac devedesetih (4/4)
Aktualno stanje
Takav je bio specifični kontekst koji je oblikovao hrvatski dokumentarac devedesetih. Tako ocrtan kontekst traje tijekom razdoblja od približno deset godina. Početak su mu godine 1990. i 1991, kad se prvo mijenja komunistička vlast, potom se postupno gasi budžetsko financiranje kratkoga metra, a onda počinje i rat. Kraj toga razdoblja seže između 1999. i 2002. Navještaj promjena označit če pojava Factuma, potom slijede političke promjene 3. siječnja 2000., pa obnova javnoga dotiranja dokumentarizma, i na kraju prvi rezultati takva smjera.
Godine 2001. bit će proizvedena dva dokumentarna filma financirana iz budžeta – “Dan pod suncem” Vlade Zrnića (2000) i “Dečko kojem se žurilo” (2001) Biljane Čakić-Veselič – koji doživljavaju izniman nacionalni i dijelom internacionalni uspjeh. Iste godine jedan hrvatski dokumentarac – “Novo, novo vrijeme” (2001) Rajka Grlića i Igora Mirkovića – doživljava kinodistribuciju uz pristojan uspjeh.
Iduće godine snimaju se tri filma potpomognuta iz budžeta, koji tematiziraju prešućivana ili neželjena mjesta suvremene hrvatske povijesti i politike: “Oluja nad Krajinom” (2001) Božidara Kneževića, “Paviljon 22” (2002) Nenada Puhovskog i “Život na svježem zraku” (2001) Danka Volarića.
Premda nejednako kvalitetni, ti filmovi označavaju kraj neformalne cenzure u javno financiranoj dokumentarnoj proizvodnji. Volarićev film ujedno je i naš najbolji suvremeni politički dokumentarac. Zahvaljujući Volarićevu filmu, filmovima Čakičeve i Zrnića i još ponekima, slika o hrvatskom dokumentarcu posljednje tri godine povoljnija je nego ikad tijekom devedesetih. Stoga se može reći da je dokumentarni film, za razliku od igranoga, kreativno reagirao na novi sustav odlučivanja i bolje uvjete koji u hrvatskom filmu vladaju nakon 2000. godine. Uz animirani film, dokumentarni je najveći profiter reforme filmske regulative kroz institucije povjerenika i Vijeća.
Iz takve ohrabrujuće perspektive dokumentarac devedesetih doima se još sivljim i otužnijim. Takav nepovoljni sud možda nije posve netočan, ali u svakom slučaju odveć pojednostavnjuje stvari. Unatoč svim nabrojanim ograničenjima i unatoč tematskoj, svjetonazornoj i poetičkoj repetitivnosti koja ga doista karakterizira, hrvatski dokumentarni film devedesetih imao je bljeskova.
Filmografija kvalitetnih naslova iz tog razdoblja doseže dvadesetak naslova. Dio autora znao je kreativno i u produkciji premostiti prevladavajuće šablone. Isto tako, dio autora je, djelujući unutar sistema (odnosno, baveći se društveno normativnim temama i koristeći se TV-produkcijom i poetikom), znao ubosti društvu neugodno mjesto, pronaći svježinu u izrazu i nekonvencionalnost u temi.
Televizijski dokumentarci
U tom smislu devedesete su donijele korpus filmova koje bismo mogli definirati kao dobar mainstream. Riječ je o filmovima koji su nastali ili unutar HTV-a ili koji se barem drže televizijske reportažne poetike (sendvič intervjua/ankete i dokumentarno praćene radnje, neobavezno korištenje naratora, novinarskih pet W…), a istovremeno pokazuju kreativnost i estetski i etički integritet.
Vjerojatno je najzanimljiviji autor takvih filmova Damir Čučić, koji je filmovima s kraja devedesetih (“Četvrta smjena”, 1999.; “More nad Splitom”, 1999.) protegnuo domenu standardnoga TV-dokumentarca na društvene fenomene koji su u trijumfalnoj ideologizaciji bili prešućeni: nezaposlenost starijih, provincijska depresija…
Zrcalna protuslika takvim filmovima jesu oni nastali u raznim neovisnim produkcijama (često Factumovoj), koji koristeći se TV-formom impersonalnog, novinarskog dokumentarca dodiruju tabuizirane teme. Najpopularniji među takvima sigurno je “BBB” (1998) Saše Podgorelca, društveno najproturječniji “Oluja nad Krajinom” Božidara Kneževića, a novinarski najiscrpniji “Paviljon 22” Nenada Puhovskog. Ipak, ta ideološki shematična podjela na režimski, HTV-ov dokumentarac i njegovu zrcalnu protusliku nije ni poetički ni politički posve održiva. U tom kontekstu poseban je slučaj Petra Krelje, možda najustrajnijeg i najistaknutijeg hrvatskoga dokumentarista devedesetih.
Djelujući unutar HTV-a i baveći se društveno normativnim temama (ratne žrtve, izbjeglice, život mladeži…) Krelja je napravio niz dobrih dokumentaraca (“Na sporednom kolosijeku”, 1992.; “Kukuruzni put”, 1993.; “Treći Božić”, 1994.; “Američki san”, 1998. i dr.) u kojima je, koristeći se konvencionalnom sendvič-poetikom, postigao visoku autorsku prepoznatljivost i osobnost.
Kreljini dokumentarci iz devedesetih mogu se smatrati i jedinstvenim ciklusom/djelom, ne samo zato što neke likove Krelja prati u više filmova nego i zato što ti filmovi funkcioniraju kao velika enciklopedija živih. U grdnom razdoblju dominantne mržnje, Krelja o zbilji progovara portretima ljudi koji ga fasciniraju i prema kojima gaji emocionalnu naklonost. To su obično mali ljudi koji u nedaćama drže glavu visoko, iskazuju neočekivani vitalitet ili uzimaju svoju sudbinu u ruke ostvarujući neočekivane podvige. U tom su smislu Kreljini dokumentarci ratni antidot, privatna klauzura ljubavi naspram prevladavajuće mržnje. Premda tematski konformni (ne nužno i konformistički), oni stoga funkcioniraju i kao implicitna korekcija ideologije.
Relativno nepovoljnu sliku o dokumentarcu unutar HTV-a popravlja i činjenica što je tijekom devedesetih javna televizija gajila dobar dokumentarizam i na mjestu gdje ga ne bismo očekivali. To je mjesto bila redakcija za narodnu kulturu i običaje, koja je pod uredništvom Alekseja Pavlovskog sredinom devedesetih razvila solidnu produkciju etnografskih dokumentaraca. U toj proizvodnji osobito se istaknula Vlatka Vorkapić, koja za neke od tih filmova (“Pogačica, ročelica, mendulica“, 1996.) osvaja i nagrade i postaje jedan od kontinuirano najistaknutijih dokumentarista devedesetih.
Autor: Jurica Pavičić
Publikacija: Hrvatski filmski ljetopis, broj 33 / 2003. godina
