Od iznimnog “Life Itself” (2014) Stevea Jamesa, profinjenog “Finding Vivian Maier” (2013) Johna Maloofa i Charlieja Siskela, pa do rekapitulacije jednog glazbenog (“Nas: Time Is Illmatic”; 2014., One9) i scensko-glumačkog genija (“Elaine Stritch: Shoot Me”; 2013., Chiemi Karasawa), ove smo godine i kusur uživali u plodnom licu biografskog doku-podžanra.
Bilo je u međuvremenu nešto solidnijih (Miriam Makeba – “Mama Africa”), ali i nesumnjivo nespretnijih pokušaja vječnog filmskog zamrzavanja (Nick Cave – “20,000 dana na Zemlji” / “20,000 Day on Earth”; Richard Williams – “Ustrajnost vizije”). U slučaju Nenada Bacha (“Nenad Bach – Everything is Forever”), radilo se i o dodatnom koraku u ništa, zabražđivanju u punokrvni dokumetnarni treš kojeg nećemo tako brzo eliminirati iz pamćenja.
Za dobre biografske vibracije nedavno je bio zaslužan sve agilniji HRT, prikazavši neobičnu životnu priču glumca Harryja Deana Stantona, “Harry Dean Stanton: Partly Fiction” (2012., Sophie Huber).
12. Human Rights Film Festival u svojem je programu ponudio uvid u svijet preminulog nigerijskog glazbenika Fele Kutija, “Potraga za Felom” / “Finding Fela!” (2014), američkog dokumentarističkog veterana Alexa Gibneyja, čovjeka koji je isporučio klasik poput “Enron: The Smartest Guys in the Room” (2005) te Oscarom nagrađeni “Taxi to the Dark Side” iz 2007. godine.
“Potraga za Felom”, međutim, ne spada u spomenuti kvalitativni panteon. Dapače, usudili bismo se natuknuti kako je Gibneyju “Fela” jedan od promašenijih celuloidnih istupa u karijeri. Možda je tome slučaj zbog Amerikančevog recentnog frenetičnog ritma štancanja dokumentarnih uradaka (dvanaest u četiri godine). Gibneyju, posljedičnim preslagivanjem stvari, u konačnici nedostaje istinske istraživačke energije i projektne kemije, što rezultira izostankom podasrte integritetne supstance biografski seciranog Nigerijca, od posljedica AIDS-a preminulog 1997. godine.
Kuti je bio heroj izmučenog i opljačkanog naroda, na čiji je sprovod krajem osamdesetih nahrupilo nestvarnih milijun ljudi. No, osim glazbi i aktivizmu, Nigerijac je još strastvenije odavao počast mizoginiji (“Žena treba znati svoje mjesto”), raskalašenoj poligamiji (harem s tridesetak žena), iskrivljenoj verziji hedonizma (alkohol i droga u vagonima) i nevjerojatnoj stupidnosti (manjak vjere u zapadnu medicinu, zbog koje postoji opravdana mogućnost kako je AIDS-om zarazio neke od svojih partnerica).
“Fela” je, zapravo, dokumentarna utakmica s dva potpuno različita poluvremena. Sjetit ćete se nedavno recenziranog “20,000 dana na Zemlji” (2014., Iain Forsyth i Jane Pollard) i Caveovog scensko-civilnog polariteta.
S Kutijem je situacija još dramatičnija.
Gibney priču počinje s daskama koje život znače. Desetljećima nakon Nigerijčeve smrti, Broadway Kutiju u čast planira predstavu pod imenom “Fela!”, kazališni red pjesme i glume, izvrsno funkcionalan i kao establishing shot Amerikančevog dokumentarca.
Kroz sjećanja glazbenikove američke djevojke Sandre Iuzsadore, rodbine i suradnika, Gibney nudi sliku nesumnjivo talentiranog pojedinca, začetnika afrobeata, koji je šezdesetih i sedamdesetih godina očaravao jedinstvenim miksom džeza, funka i tradicionalnih afričkih glazbenih elemenata. Pojedinca kojeg su politički intonirani tekstovi koštali života njegove majke, ali i nebrojenih vlastitih ožiljaka, slomljenih kostiju i neprospavanih noći.
Kuti je bio heroj izmučenog i opljačkanog naroda, na čiji je sprovod krajem osamdesetih nahrupilo nestvarnih milijun ljudi. No, osim glazbi i aktivizmu, Nigerijac je još strastvenije odavao počast mizoginiji (“Žena treba znati svoje mjesto”), raskalašenoj poligamiji (harem s tridesetak žena), iskrivljenoj verziji hedonizma (alkohol i droga u vagonima) i nevjerojatnoj stupidnosti (manjak vjere u zapadnu medicinu, zbog koje postoji opravdana mogućnost kako je AIDS-om zarazio neke od svojih partnerica).
“Potraga za Felom” ostavlja gorak okus nedovršenosti, tek površinskog grebanja vjerojatno mnogostruko kompleksnije ličnosti. Gibneyjev Kuti je beskurpulozni ženskaroš bez profilirane političke ideologije koji sklada dvadesetominutne pjesmice o juhi, i koji u politčki aktivizam stupa tek nakon intervencije države u haremsku zonu komfora. Postoji li alternativn(ij)a verzija Kutijeve ugasle stvarnosti? Itekako želimo vjerovati u to. Gibney nam je ostao dužan…