Još malo pa bismo Starigrad Paklenica Film Festival mogli počastiti prefiksom južnoafrički. Nakon prošlogodišnjeg pobjednika, “Potrage za Sugar Manom” / “Searching for Sugar Man” (2012., Malik Bendjelloul) – u kojem je potraga za Sixtom Rodriguezom počela upravo iz Južnoafričke republike, dobili smo još jednog laureata usko povezanog s ovom afričkom republikom.
“Mama Africa” (2011) Finca Mike Kaurismäkija tako je odnijela glavnu nagradu netom završenog 5. Stara Paklenica Film Festivala, a u manjku kvalitetnije konkurencije – iako nama posve nerazumljiv izostanak bilo kakvog priznanja za vrlo dobri Oremovićev “Sudar u dvorcu” (2014) – visok plasman korektne biografije južnoafričke glazbene dive Miriam Makebe i nije toliko neočekivan rezultat.
Kaurismäkija je već u samom početku snimanja “Mame Africe” pogodio gotovo nenadoknadiv udarac, izgubivši glavnu protagnosticu koja je pred kraj 2008. godine iznenada preminula od srčanog udara. Sukladno tome, većina dokumentarca o umjetnici čije su pjesme nerijetko ukazivale na katastrofalno stanje ljudskih prava u Južnoj Africi, Makebu hvata u arhivskoj dimenziji, iz borama i iskustvom nešto pošteđenijeg vremenskog perioda.
A Makebin život, kako doznajemo iz brojnih razgovora s rodbinom, prijateljima i poslovnim suradnicima, bio je drastično pošteđen životne 9 to 5 konfekcije kakvu proživljava velik postotak okolne populacije. Od djetinjstva u zatvoru (šest mjeseci s majkom zbog njene ilegalne proizvodnje domaćeg piva), izgona iz Južnoafričke republike (cameo uloga u filmu koji kritizira aperthejd), pa sve do internacionalno priznate karijere, životne stanice Mame Afrike, kako su joj od milja dali nadimak, kao da su izašle iz lokalne zazubičaste radionice lokalnih TV, u ovom slučaju dokumentarističkih scenarista.
“Mama Africa” je unatoč kroničnog nedostatka upravo spomenute osobne zlatne prašine, ipak uspjela udahnuti i širem gledateljstvu prenijeti manama prožetu, ali ultimativno od svih grijeha pročišćenu i djevičanski nevinu viziju Makebine Afrike. Sve ono što je ona svojom scenskom pojavnošću i osmjehom od kojeg se rastaljuju predrasude i ruše zatvorski zidovi, ultimativno i predstavljala.
Kaurismäkijev film uglavnom je prošaran kombinacijom arhivskih snimaka i razgovora s važnim ličnostima iz Makebinog života, pokrivši očekivane bazne dimenzije afričke umjetnice (brižna majka, posvećena aktivistica, vrsna glazbenica), no ostali smo uskraćeni – dijelom i razumljivo – za onaj osobni, nedirnuto-pokretački nukleus prve istinske međunarodne glazbene zvijezde iz Južnoafričke republike.
Negdje između krupnih kadrova Makebinih bisera i rekapitulacije nemale glazbeničko-političke ostavštine, smjestila su se i dva nama najvažnija detalja, možda čak i vrhunca Kaurismäkijevog vrlo gledljivog dokumentarca: veza i brak glazbenice s bivšim pripadnikom Crnih pantera Stokleyjem Carmichaelom te vožnja gvinejskim ulicama sa sinom preminule dive, Nelsonom Lumumbom Leejem.
Izbori, posljedice istih i bose noge na siromašnim ulicama koje energiju provode kroz neasfaltirano blato. Šteta što smo takve segmente u “Africi” uglavnom morali tražiti svijećom…
“Mama Africa” je unatoč kroničnog nedostatka upravo spomenute osobne zlatne prašine, ipak uspjela udahnuti i širem gledateljstvu prenijeti manama prožetu, ali ultimativno od svih grijeha pročišćenu i djevičanski nevinu viziju Makebine Afrike. Sve ono što je ona svojom scenskom pojavnošću i osmjehom od kojeg se rastaljuju predrasude i ruše zatvorski zidovi, ultimativno i predstavljala. “Africa” nije film za Oscara, ali svojom zanatskom homogenošću ne narušava mit o jednom od najljepših južnoafričkih cvjetova svih vremena.
