Sjećate li se igrano-animiranog hibrida Roberta Zemeckisa iz 1988. godine, “Tko je smjestio zeki Rogeru?” / “Who Framed Roger Rabbit?”? Zeku Rogera, lijepu Jessicu Rabbit i ostale likove šašavog filmskog užitka na veliko je platno doveo kanadsko-britanski animator Richard Williams, do tog trenutka široj javnosti poznatiji po mnogobrojnim višestruko nagrađenim televizijskim reklamama.
Williams je ipak bio mnogo više od pukog 9 do 5 TV bauštelca, pa se u njegovom životopisi ističu animacije najavnih špica igranih filmova “What’s New Pussycat” (1965), “Casino Royale” (1967) te dva Pink Panthera (“The Return of the Pink Panther”, 1975.; “The Pink Panther Strikes Again”, 1976.).
No kao tiha patnja uglednog animatora, nesumnjivo Williamsov najveći životni projekt, oduvijek je u prikrajku čučao dugometražni “The Thief and the Cobbler”, animirani ep o princezama, čarobnjacima i lopovima koji, međutim, nikada nije ugledao svjetlo dana…
Mladi američki redateljski poletarac Kevin Schreck uvodi nas s dokumentarcem “Ustrajnost vizije” / “Persistence of Vision” (2012) u čudnovati svijet perfekcionizma, velikih očekivanja i ultimativnog zastoja u provođenju rijetko ponovljive vizije izvanserijski talentiranog pojedinca.
S tehničko-estetske strane, “Ustrajnost vizije” podsjeća na jeftiniju verziju BBC-evih arhivskih dokumentaraca (uspavljujući intervjui, školski kadrovi, izostatak emotivne involviranosti…) rezerviranih za lijeno nedjeljno popodne. Najveći nedostatak Schreckovog filma ipak je izostanak samog Williamsa, koji je – vjerojatno zbog još razumljivih otvorenih rana na sam spomen “Thiefa” – odbio sudjelovati u filmu.
Iz nekog našeg skromnog kuta viđenja, “Ustrajnost vizije” možda nikad nije trebala ugledati svjetlo dokumentarnog dana. “Thief” je bio osoban projekt. Projekt života. Možda i negova nerazrijeđena alegorija. Eldonovi soboslikarski radovi za Murphy Brown. “Dazed and Confused” i kruženje oko srednje škole. Zaustavljanje sata. “Jer ako ovo završim, na čemu ću onda raditi? Ako sam postigao maksimum, onda je ovo kraj…”.
Tako smo – u dobru i zlu – ostavljeni na milost i nemilost arhivskoj dostupnosti animatorovim mudrostima o trodesetljetnoj sagi koju je u nedovršenu ladicu strpala grozničava Williamsova minucioznost na razini Stanleyja Kubricka.
“Dick nije bio lagana osoba za komuniciranje”, isticali su redom njegovi najbliži suradnici. Jedan od animatora tako se pohvalio scenom na kojoj je udarnički radio puna tri mjeseca. Williams spomenuti djelić animacije nikad nije uvrstio u završni film.
Zbog animatorove karizme i neupitnog vizionarstva za napuštanje broda bez jasnog smjera – odlučivali su se tek rijetki. Prilika za učenje i napredovanje pokraj takvog genija nije nešto što svakodnevno dobijate na pladnju.
Williamsova verzija filma “The Thief and the Cobbler” nikad nije završena. Čak ni nakon komercijalnog uspjeha “Zeke Rogera” i ulaska Warner Brothersa (20 milijuna dolara za film i još toliko za reklame) u projekt. Nakon probijanja svih mogućih deadlineova, WB je od postojećih dijelova nadoštukao verziju svjetlosnim godinama udaljenim od originalne (glavni junak progovorio, pjevani dijelovi…).
Iz nekog našeg skromnog kuta viđenja, “Ustrajnost vizije” možda nikad nije trebala ugledati svjetlo dokumentarnog dana. “Thief” je bio osoban projekt. Projekt života. Možda i negova nerazrijeđena alegorija. Eldonovi soboslikarski radovi za Murphy Brown. “Dazed and Confused” i kruženje oko srednje škole. Zaustavljanje sata. “Jer ako ovo završim, na čemu ću onda raditi? Ako sam postigao maksimum, onda je ovo kraj…”.
Umjesto raščlanjivanja naslovne ustrajne vizije, samu “Ustrajnost vizije” gledamo poput neizbrisivog filmskog spomenika implodirajućem neuspjehu, dokazu gigantske nesposobnosti i megalomanskog perfekcionizma. Stvarnost je vjerojatno nešto drugačija. Priliku za rasvjetljavanje druge strane medalje od glavnog protagonista, međutim, nikad nismo ni dobili.
