Pretposljednji zaostatak (još fotogalerija) s 12. Zagreb Film Festivala direktno širi pipke prema (solo) filmskom i (uopće) dokumentarnom debiju Gabea Polskog, dosad uglavnom orjentiranog na producentski dio celuloidnog svijeta.
“Crvena armija” / “Red Army” (2014) je jedan od onih tipičnih američkih high tech ušminkanih govorno-arhivskih dokumentaraca poput oskarovskog “Pet metara od slave” / “Twenty Feet from Stardom” (2013., Morgan Neville) ili “Blackfisha” (2013) Gabriele Cowperthwaite.
Ukoliko tražite još izraženije podžanrovsko raspoznavanje, “Armija” vuče usporedbe s “The Other Dream Teamom” (2012) Mariusa A. Markevičiusa i “Nekoć braćom” / “Once Brothers” (2010) Michaela Tolajiana, ponajprije zbog sportskog, košarkaškog, ali i željeznozavjesaškog nazivnika raščlanjivanja života s pogrešne strane ograde.
“Crvena armija” prati uspon hokejske reprezentacije SSSR-a i službenog kluba vojske – CSKA-a (u to vrijeme praktički jedna duša i tijelo), od milja zvanog moskovska Crvena armija. Ultradinamičnom montažom i izvrsnim grafičkim rješenjima Polski nas bezbolno priprema za uron iza linija pomno čuvanih zidina sovjetskog sportskog ponosa.
Iako se u filmu pojavljuje većina svjetski poznate crvene hokejske petorke (Vjačeslav Fetisov, Aleksej Kasatonov, Sergej Makarov, Igor Larionov i Vladimir Krutov), ipak je Fetisov, taj obrambeni ruski gigant koji je 2001. godine primjljen u Hokejsku kuću slavnih, najveći Amerikančev ulov.
Iza svih zlatnih medalja, višekatno nagomilanih uspjeha i titule ponosa nacije, međutim, uvijek je s više ili manje eksponiranosti (KGB agenti išli s igračima na inozemne turneje) izvirivala čelično-autoritarna ruka Majke Rusije. Kada se nije manifestirala luđačkim treninzima Viktora Tihonova (trener SSSR-a koji je igrače držao u 11-mjesečnoj karanteni, bez previše kontakata s vanjskim svijetom), onda je scenu zauzimala odbijanjem štambilja za odlazak u SAD i šakačkim obrazlaganjima argumenata svojim najzaslužnijim sinovima (Fetisov).
Upravo Fetisovove riječi – nerijetko podložene dobrim slojem šeretsko-antagonističkog namaza (“Požuri, Gabe, vi Amerikanci ste naučili sporo obavljati stvari. Hladni rat, što je to?”) – udaraju najjače, najbolnije i insajderski kontekstualiziraju odavno naslućenu svakodnevnicu malog čovjeka razapetog u mreži bjesomučnog naoružavanja dvaju hladnoratovskih teškaša.
Fetisov se s nostalgijom u početku prisjeća prvih stajanja na ledu i kilometarskih audicijskih redova za proboj u prvu momčad CSKA-a. Sovjeti su već od sedamdesetih, naime, usavršili sistem skupljanja najboljih od najboljih, kremu kreme nadarenih dječaka, koje su kasnije usavršavali u nepobjedivi pobjednički stroj, kako na klupskom tako i na reprezentativnom planu.
Na čelu te ledene revolucije stajao je nepoderivi Anatolij Tarasov, autor mnogobrojnih hokejskih knjiga i otac šmekersko-romantičnog hokeja s mnoštvom pasova, tika-take prije tika take, ako hoćete, desetljećima prije ukazanja Pepa Guardiole. Tarasov je također bio odgovoran za uvođenje nebrojenog niza trenažnih inovacija, poput ispreplitanja baleta i hokeja.
Iza svih zlatnih medalja, višekatno nagomilanih uspjeha i titule ponosa nacije, međutim, uvijek je s više ili manje eksponiranosti (KGB agenti išli s igračima na inozemne turneje) izvirivala čelično-autoritarna ruka Majke Rusije. Kada se nije manifestirala luđačkim treninzima Viktora Tihonova (trener SSSR-a koji je igrače držao u 11-mjesečnoj karanteni, bez previše kontakata s vanjskim svijetom), onda je scenu zauzimala odbijanjem štambilja za odlazak u SAD i šakačkim obrazlaganjima argumenata svojim najzaslužnijim sinovima (Fetisov).
U konačnici, “Crvena armija”, gotovo 25 godina nakon pada željezne zavjese, i dalje očarava tipično ruskom ambivalentnošću – od djetinjstva cijepljenim ponosom zbog pripadadnosti jednoj uistinu velikoj naciji i (čak i sada) za javnost razvodnjenoj kritici totalitarnom drušvu koje nije znalo uzvratiti majčinski zagrljaj.
