Talijanski redatelj Michele Fornasero rođen je 1980. godine u Torinu, a nakon uspješnog prikupljanja ekonomske diplome put ga je naveo prema nešto kreativnijim koordinatama – filmskoj industriji. Za producentsku kuću Indyca radio je kao redatelj, direktor fotografije, montažer, scenarist i producent.
Nakon dva kratka igrana filma Fornasero je dugometražnu barijeru probio s izuzetno zanimljivim dokumentarcem “Kraljevi cigareta” / “smoKings” (2014) koji portretira borbu Gianpaola i Carla Messine, vlasnika male tvornice cigareta Yesmoke, protiv duhanskog diva Philipa Morrisa i restriktivne talijanske birokracije.
S Fornaserom smo razgovarali još za vrijeme trajanja 12. Zagreb Film Festivala, no zbog golemog opsega obaveza i manjka radne snage na portalu objavljujemo ga tek danas.
Napravili ste uistinu unikatan i neobičan, u svakom slučaju insajderski dokumentarni film o duhanskoj industriji. Kako ste uopće nabasali na braću Messina?
“Informaciju o dvojici braće saznao sam radeći na drugom dokumentarcu, “Uno scampolo di paradiso” / “A Scrap of Paradise”, u kojem sam bio direktor fotografije i montažer. Redatelj Gabriele Vacis i ja proučavali smo torinska predgrađa. Tada smo čuli za tvornicu, otišli na lice mjesta i upoznali se s njihovom pričom.
“Ona je bila toliko luda, na način kakav nismo mogli ni zamisliti. Na kraju smo je morali maknuti iz filma jer nam je narušavala balans. Nakon godinu i pol – dvije, odlučio sam im dati prostor u zasebnom filmu, pošto mi je njihova priča i dalje bila u glavi.
“Na početku su mislili da se radi o nekoj vrsti reportaže. Pretpostavljali su kako ćemo snimanje završiti za par tjedana. Pokušali smo im objasniti, međutim, kako smo praktički ušli u brak i da ćemo ih pratiti dvije – tri godine.
“Braća su prvi put vidjela film nakon projekcije na Visions du Réelu. U četiri godine nisu pogledali niti jedan kadar.
Niti jedan?
“Ne. S te strane su imali poštovanja. Sviđao im se moj prijašnji rad. Znali su da mi mogu vjerovati pa se nisu miješali u montažu.”
I dalje se u filmu provlači nota o Gianpaolu i Carlu Messini kao žrtvama sistema. Gledatelj bi mogao pomisliti kako vaši sunarodnjaci zapravo ne rade ništa loše…
“Ne, oni rade puno toga lošeg. Kada idu protiv sistema, znaju kako im to ide u prilog. To je njihova prednost. Znaju da im je to jedina šansa za preživljavanje – i iskorištavaju je. Postoje i neke ispravne stvari koje rade, poput borbe protiv korupcije u Italiji.
“No, ovo je portret ljudi – stvarnih ljudi – različit od filmskog prikaza; pojedinci nisu isključivo zli niti sveti. Ljudi su kompleksni, imaju svoje svijetle i tamne strane.
“Braća su i dalje dopadljiva. Ako ste gledali filmove o gangsterima, recimo “Goodfellas”… Ti ljudi su fascinantni. I u tome je kvaka. No, ja sam odmah bio jasan kako u ovoj priči ne postoji obračun dobrih protiv loših dečkiju. Samo malih protiv velikih.
“Od samog početka je bilo jasno kako u ovoj priči dobri dečki ne postoje. U tome je ležao naš najveći problem s televizijskim kućama…”
To je dosta neobično…
“Morali smo postupno zadobiti njihovo povjerenje. U početku se nisu željeli osobno uplitati u cijelu priču. Sjećam se kao da je bilo danas, kad sam napomenuo kako ću trebati upoznati njihovu majku.
“U tom trenutku su potpuno pobjesnili. Zvali su me i rekli: ‘Mi ne možemo ići prema intimnom i osobnom nivou. Ne želimo nastaviti sa snimanjem dokumentarca.’ Nakon šest mjeseci ponovno sam pitao za dopuštenje i tada su dali zeleno svjetlo.”
Ključni trenutak u vašem dokumentarcu odnosi se na scenu za obiteljskim stolom Messina, kada se razgovor između braće i majke dotakao smrti njihovog oca, preminulog od raka, najvjerojatnije izazvanog dugogodišnjim uživanjem u cigaretama.
“Da, to je bio problem – kako povezati činjenicu da ti je otac umro od raka, a ti vodiš biznis sa cigaretama. Pitali su me: ‘A što da nam je otac poginuo u prometnoj nesreći, a da mi radimo u automobilskoj industriji?’
“Nije to bio odgovor kojeg sam želio. Poricali su proizvodnju istog otrova koji je bio odgovoran za očevu smrt. Zato je i majka u tom razgovoru preispitivala razloge muževe smrti. Ona, međutim, savršeno zna kako se u konkretnom slučaju radilo o raku pluća. No, zbog neugode svejedno to poriče.”
Koja bi, u konačnici, bila glavna poruka “smoKingsa”? Što ste naučili iz cijelog cigaretnog iskustva?
“Moja glavna želja je bila iznutra upoznati mehanizam današnjeg biznisa. Shvatio sam da vrijedi pravilo ‘Ukoliko nešto ne mogu napraviti, promijenit ću zakon. Ili ga ignorirati i ići mimo njega.’ Na istoj razini postoji poruka kako se pravila ne trebaju uzimati zdravo za gotovo. Moguće ih je promijeniti i prilagoditi.”
Razgovarali smo o vašem neobičnom stavu glede piratiziranja vlastitih filmova. Biste li ga za kraj podijelili i s našim čitateljima?
“Nadam se piratiziranju ‘smoKingsa’. Za razliku od igranih filmova, jako je teško pronaći dobre dokumentarne filmove iz različitih kutaka svijeta. Ovo govorim kao vlasnik producentske kuće, protiv svojeg dobra.
“Ali da, želim da moj film dospije do što većeg broja ljudi. Bit ću sretan ukoliko uspijem na piratskoj sceni pošto je sam čin takvog strimanja – vrlo demokratski. Tada ću znati da se ljudima film zaista svidio.”
