Za kanadskog se redatelja Daniela Ziva, s kojim smo ugodno proćaskali u sklopu 12. Zagreb Film Festivala, ne može tvrditi kako je vodio monoton i isprazan život. Njegov debitantski dugometražni dokumentarac “Jalanan” (2013) nedavno je gostovao i u glavnom gradu Hrvatske, a ova životna i srčana priča o troje džakarskih uličnih glazbenika osvojila je i Nagradu za najbolji dokumentarni film na 19. Međunarodnom filmskom festivalu u Busanu.
Osim snimanja filmova, Ziv, koji se 1999. godine iz Kanade preselio u Indoneziju, radio je čitav niz ostalih poslova poput osnivanja i uređivanja poznatog magazina Djakarta! – The City Life, autorskih pečata na azijskim bestselerima o urbanoj pop kulturi (“Jakarta Inside Out” i “Bangkok Inside Out”), rada u različitim humanitarnim organizacijama (UNICEF, USAID…) itd.
Ziva osim boravka na 12. ZFF-u, s Hrvatskom spaja i jedna živa poveznička paralela. Za vrijeme uređivanja magazina Djakarta! – The City Life upoznao je hrvatskog fotografa Sašu Kralja, koji je kasnije obavljao zadaću voditelja foto-odsjeka istog lista.
Od svih svjetskih zemalja, zašto ste baš Indoneziju odlučili učiniti svojom bazom?
“U Indoneziju sam došao kao putnik, backpacker-avanturist, prvi puta putujući kroz jugoistočnu Aziju. Od svih posjećenih mjesta najviše me dojmila upravo ta zemlja, zbilja me zgrabila. Privukli su me ljudi, hrana, jezik, krajolik… Radi se o prekrasnoj, ali i nesretnoj zemlji. Govorimo o četvrtoj svjetskoj državi po broju stanovnika, o kojoj ljudi tako malo znaju.”
Jeste li s “Jalananom” željeli napraviti protutežu Oppenheimerovom “Činu smaknuća”, prikazati Indoneziju kao normalnu i civiliziranu zemlju, u kojoj nužno ne stanuju svakodnevni krvožedni pokliči za istrebljenje nepoćudnih?
“Veliki sam fan ‘Čina smaknuća’ i Joshue Oppenheimera. Mislim da je s tim filmom napravio vrlo značajan posao. ‘Čin smaknuća’ je iznimno važno i iskreno ostvarenje, ali u pravu ste, ono pokazuje jednu specifičnu stranu Indonezije. Joshua je svoj dokumentarac u tajnosti snimao sedam godina, i to u isto vrijeme kad sam ja u svojevrsnom vakuumu radio ‘Jalanan’, ne znajući za njegov boravak u Indoneziji.
“Moj film nije sniman kao odgovor na ‘Čin smaknuća’. Veliki dio Indonezije sačinjavaju mladi ljudi koji ne znaju mnogo o genocidu iz 1965. godine. Oni imaju svoje dnevne brige, pa je i iz tog kuta Oppenheimerov film jako bitan. Mladi moraju znati svoju prošlost i odakle dolaze. ‘Jalanan’ je s druge strane afirmativan dokumentarac – čin življenja, za razliku od ‘Čina smaknuća’ koji je razoran. Prikazao sam život ljudi koji unatoč preprekama pronalaze radost u malim stvarima.”
Prikazali ste život ljudi koji sami sebe ne smartraju žrtvama…
“Tako je, slažem se. U ‘Činu smaknuća’ svi su žrtve na određeni način, čak i negativci. Za ‘Jalanan’ sam izabrao tri glavna lika za koja sam smatrao kako posjeduju zanimljivu osobnost, ali i mnogo ponosa i dostojanstva. Ljude koji se ne smatraju žrtvama i koji upravljaju vlastitim sudbinama, a u isto vrijeme imaju nešto za reći o životu. Oni su mudri iako možda ne posjeduju dobro formalno obrazovanje.”
Podupire li svojom šutnjom tiha indonezijska većina zločine iz sredine šezdesetih?
“Ne bih rekao. Mislim da je većina indonezijskog društva protiv ubijanja. Dopustili su, međutim, da ih zlostavljaju ljudi u uniformama. Joshua je s te strane u pravu – sustav je iznimno korumpiran. Ti ljudi krivi su za strašne zločine a hodaju okolo slobodni. U nekim slučajevima takvi pojedinci drže pozicije moći, bilo na lokalnoj, provincijskoj ili čak nacionalnoj razini.
“Zato je ‘Čin smaknuća’ toliko bitan film. U Indoneziji, isto tako, u posljednjih nekoliko mjeseci dolazi do velikih političkih promjena. Novi predsjednik Joko Widodo ne dolazi iz tog kruga korumpiranih vojnih lica i poslovnih oligarha.
“On je, naime, najprije radio kao prodavač pokućstva. Nakon toga je postao gradonačelnik jednog malog grada, pa Jakarte i sada je predsjednik države. Widodo dolazi iz naroda, što se u ‘Jalananu’ reflektira nešto više nego u ‘Činu smaknuća’. Joshuin film govori o starim liderima, a moj o novim poput Jokoa.”
Vaši glavni likovi su karakterno dosta različiti. Radi li se o svjesnom izboru?
“Da, bio je to svjestan odabir. Želio sam da svaki od mojih junaka reprezentira drugačiji dio indonezijskog društva. Proveo sam dva mjeseca promatrajući autobuse, u glavi održavavši tihu audiciju glazbenika koji su trebali posjedovati jaku osobnost, karizmu i šarm. Htio sam da to budu ljudi s kojima će gledatelji s užitkom provesti dva sata.
“Drugo, tražio sam glazbenike koji imaju izraženi glazbeni talent. Ne nužno najbolje, ali su trebali biti jako dobri. Nitko ne želi provesti dva sata slušajući shitty music. I treće, želio sam glazbenike-kantautore, pretpostavljajući dodatni sloj razvoja priče u filmu – refleksiju njihovih privatnih života i indonezijskog društva kroz riječi napisanih pjesama.”
Sviranje na indonezijskim ulicama (busking)… Je li to preskakanje iz gradskih autobusa i vlastito smišljanje pjesama specifično za Indoneziju?
“Ne znam, nisam posjetio sve zemlje tog dijela svijeta. No, u jugoistočnoj Aziji samo u Indoneziji postoji takva subkultura i zajednica od nekoliko tisuća uličnih glazbenika koji sviraju po autobusima i ostalim vidovima javnog prijevoza. Oni funkcioniraju kao zajednica čija glazba reflektira stanje tamošnjeg društva.
“U velikim gradovima poput Bangkoka, Kuala Lumpura ili zemlje poput Tajvana, možete pronaći ulične glazbenike u podzemnoj željeznici, recimo. To se, međutim, ne može uspoređivati s Indonezijom.”
Spominjali ste boravak u mnogim azijskim zemljama. Koje su glavne karakterno-životne razlike između, primjerice, Kine i Tajlanda te vaše Indonezije?
“Mislim da su toplina, radost i optimizam koje je publika mogla vidjeti u ‘Jalananu’ tipični za Indonežane. Ljudi su me ponekad pitali: ‘Na koji si način dobio pristup njihovim pričama? Kako su ti se vlastiti protagonisti uspjeli toliko otvoriti?’ Svi Indonežani su takvi, vole razgovarati i dijeliti. Otvoreni su i jako iskreni.
“To me je privuklo da napravim priču o Indoneziji. Ako odete u Vijetnam, Kinu ili Tajland, naići ćete na veliki kulturološki zid, pogotovo kao stranac. I zato su najbolji filmovi o tim zemljama nastali od domaćih autora, pošto jedino oni imaju otvoren pristup. Drago mi je što sam kao stranac zadobio takvo povjerenje od svojih indonezijskih domaćina.”
S kakvim ste se problemima susretali za vrijeme snimanja “Jalanana”?
“Najveći problem nije toliko dramatičan ili egzotičan. Tiče se strpljenja. ‘Jalanan’ sam snimao pet godina, gotovo svaki dan. Nakon određenog vremena postane ti muka. Dobro, možda ne muka, ali jednostavno se počneš bojati kako film u konačnici neće uspjeti; kako se priča i tema ne razvijaju u pravom smjeru…
“Treba mnogo strpljenja i predanosti za svakodnevno dizanje iz kreveta i konstantno snimanje novog materijala.”
Vidite li se i dalje u svijetu dokumentarnih filmova nakon indonezijske avanture?
“Ne znam, to je dobro pitanje. Ono što znam jest činjenica kako mogu napraviti dokumentarni film. To ne znači nužno da sebe dugoročno vidim kao dokumentarista. Imam mnogo ideja u glavi za buduće filmove. No, moram biti oprezan s novim projektima. Ne želim opet sedam godina raditi na jednom filmu.
“Ovo je bio moj projekt iz ljubavi i drago mi je što sam ga snimio. Ne žalim zbog ‘Jalanana’ jer smatram kako ima mnogo toga za reći o Indoneziji, svijetu, čovječansvu… I njegov utjecaj na tu zemlju je značajan. Doveo je do mijenjanja vladine politike naspram siromašnih građana. To je nevjerojatan put!”
Što se trenutno događa s glavnim likovima vašeg dokumentarca?
“Dobro su. Ide im dobro. Ho je i dalje u braku, postao je ocem dvoje djece. Titi je također dobro… Film je odlično prošao u Indoneziji, a u kinima se prikazivao više od mjesec dana. Moji protagonisti su na neki način postali celebrityji – odlaze na talk-showove i radijske postaje, pozivaju ih na glazbene gaže, putuju sa mnom na predstavljanje dokumentarca…
“Samo to filmsko iskustvo u određenoj mjeri im je promijenilo živote. Otvorio im se cijeli svijet. Ne znam hoće li to rezultirati s velikim poslovnim prilikama, ali nalaze se u boljoj situaciji u odnosu na prijašnji boravak na ulici.
“Budući da sam dugoročno zabrinut za svoje protagoniste, za svakog od njih putem fonda želim prikupiti po 15 tisuća dolara, kako bi bili stambeno zbrinuti u skromnim kućama. Nadam se da će kroz godinu ili dvije Boni, Ho i Titi imati vlastitu kuću i dugoročnu sigurnost, bez obzira na situaciju sa zaposlenjem. Od samog početka snimanja postali smo bliski prijatelji. Kao partner u ovom filmu, moja je odgovornost napraviti nešto za njihovu budućnost.”
