“Closed District” (2004., Pierre-Yves Vandeweerd) ★★★ i 1/2
Vandeweerdov opservacijski “Closed District” (2004), sniman u crno-bijeloj tehnici i natopljen gotovo opipljivom krivnjom svojeg autora, prikazuje rituale i dnevni život stanovnika sudanskog Mankiena, sela udaljenog kilometrima od natruha razvijene civilizacije.
Belgijancu je trebalo sedam godina za filmsko ukoričenje oproštajnog pisma ljudima s druge strane objektiva, a koji su u međuvremenu uglavnom pomrli od posljedica višedesetljetnog građanskog rata između muslimansko-vladinog sjevera te ruralnog i uglavnom kršćanskog juga zemlje. Rata u kojem je život izgubilo nevjerojatnih dva milijuna Sudanaca (!).
Rezultat svega je decentan, reflektivan – ali i ponekad previše zaokupljen vlastitom kontemplativnom estetikom – i mikroskopski prikaz posljedica koje na obične ljude imaju događaji izvan njihove sfere utjecaja.
Jedan pogled na plač udovica, neuhranjene seljake i naivnost tog priprostog puka osuđenog na ulogu topovskog mesa, u kombinaciji s Vandeweerdovim depresivno-naracijskim poentiranjem, zgadit će vam pomisao i na verbalne čarke s nepodnošljivim susjedima, a kamoli na nasilne sukobe bilo koje oružane vrste.
“The Other Dream Team” (2012., Marius Markevičius) ★★★ i 1/2
Sabonis, Marčiulionis, Kurtinaitis, Chomičius… Vjerojatno i ne postoji sportski, a napose košarkaški zaljubljenik iznad 30 godina, koji krajem osamdesetih i početkom devedesetih u pola noći nije mogao napamet izrecitirati imena litvanskih košarkaških aseva.
“The Other Dream Team” Mariusa Markevičiusa možda nema iskupljujuće usredotočenu filmičnu grandioznost “Nekoć braće” / “Once Brothers” (2010., Michael Tolajian), po mnogočemu sličnom filmu o raspadu jugoslavenskog košarkaškog Dream teama i kompliciranom odnosu između Vlade Divca i Dražena Petrovića.
Ima zato svega ostalog pomalo.
U svojoj srži Markevičiusov film rastvara svim dišućim Hrvatima poznatu priču o desetljećima ugnjetavanoj manjini, redovima za kruh i zatiranju nacionalnog identiteta od strane moskovske vrhuške. Smijemo li hrabro natuknuti kako se Litvancima od Rusa desetljećima dizala kosa na glavi?
U vješto montiranom, ali za barem 20 minuta predugom “The Other Dream Teamu”, doznajemo anegdotu o Sabonisovom prtljažnom nadmudrivanju s KGB-om, Chomičiusovom švercerskom talentu i neraskidivoj vezi Grateful Deada i litvanske košarkaške reprezentacije u Barceloni 1992. godine. Hladni rat, košarka i happy end. Za sportskog fana “The Other Dream Team” je dvokoračni no brainer.
“Girl Model” (2011., David Redmon i Ashley Sabin) ★★★ i 1/2
Uvodna scena “Girl Modela” u kojoj deseci mladih djevojaka u bikiniju čeka prolaz audicije za modele, neke pojedince vjerojatno može asocirati na perverznu verziju švedskog stola.
Ostatak planete isti lineup uglavnom nepogrešivo podsjeća na koncentracijski logor i ultimativni dokaz metastaziranog društva u kojem naše 13-godišnje sestre, kćeri i unuke za jeftine pare prodajemo u visoki svijet modnog roblja.
Mašinerija je to koja svirepo-konstantnom preciznošću redovito pronalazi mlade i neiskusne – u dosta slučajeva tek na pragu puberteta – djevojčice kojima je modeling jedina karta za izlazak iz bijede.
Film dvojca Redmon – Sabin podastire fizičke dokaze trnovitog puta svih tih silnih djevojčuraka (13-godišnja Nadya, u ovom slučaju) i neutaživo otvorene (legalne?) pedofilije ionako perverznih Japanaca čiji se modeli kreću u strogo zadanim gabaritima dječje anime.
Velika većina Nadya nikad ne završi na obećanim naslovnicama Voguea, pa je unovčavanje vlastite ljepote prostitucijom, kako kasnije doznajemo, sasvim normalna i gotovo prirodna manekenska stranputica.
Iako u drugom planu, priča nekadašnje manekenke a danas modeling skauta Ashley Arbaugh, spada u najintrigantnije i najotrežnjujuće dijelove “Girl Modela”. Vješto balansirajući između svojeg ambivalentnog prijezira prema industriji i skupo plaćene neovisnosti, Ashley hrabro demistificira naoko glamurozni manekenski svemir, čiji je danak i sama platila višegodišnjom teškom depresijom.
“Girl Model” bi trebao predstavljati nezaobilaznu dokumentarnu lektiru hrvatskim tinejdžericama, a prije svega njihovim roditeljima.
