Nakon zanimljivih nekoliko tjedana i ludnice oko ZagrebDoxa i DORF-a, ulazimo u nešto smireniji ritam kada počinjemo objavljivati već unaprijed zacrtane stvari, poput drugog dijela intervjua s Nenadom Puhovskim, direktorom ZagrebDoxa.
U ovom razgovornom rukavcu koncentrirali smo se na stvari koje nemaju tolike direktne veze sa samim festivalom, koliko sa stanjem na domaćoj dokumentarnoj sceni i ratnim planom za njenu dodatnu revitalizaciju. Prvi dio intervjua možete pročitati na sljedećem linku.
Gdje su hrvatski dokumentarni filmovi u odnosu na svjetsku produkciju? Možemo li uopće uspoređivati ta dva svijeta?
“Hrvatski dokumentarci svojom se kvalitetom mogu uspoređivati s inozemnim produkcijama, pogotovo gledajući na budžete kakve trenutno imamo. Morate znati da su naši budžeti desetak puta manji naspram europskih ili svjetskih.”
“Kad netko napravi film poput, primjerice, “Gangster te voli”, i koji onda uopće uspije doći na domaći kino-repertoar, u tom slučaju možemo govoriti o čudu. Pogotovo jer se relativno malo ulaže u hrvatski dokumentarni film.”
Je li pojačana “Gangsterova” medijska kampanja putokaz kojim bi u budućnosti trebali krenuti naši nefikcijski filmovi?
“Da, mislim da slična medijska promocija spada u dio puteva kojim bi naši dokumentarci u budućnosti trebali krenuti. No, ono što nama danas fali – a neću se umoriti to ponavljati – jest suradnja s javnom televizijom.”
“Znate, nigdje se u svijetu ne može dogoditi situacija u kojem vi imate film potencijala “Nije ti život pjesma Havaja” ili “Gangster te voli”, a da javna televizija (HRT) u tome nema nikakve prste. Radio sam s Nizozemcima, primjerice, koprodukciju dokumentarca Tatjane Božić (“Ljubavna odiseja”, op. a.). Njihova televizija je od samo početka bila unutra.”

“Tatjana je unaprijed znala u kojem vremenskom periodu film mora biti završen, a onda je kasnije uslijedilo i usuglašavanje emitiranja s početkom Filmskog festivala u Rotterdamu itd. To je, dakle, jedan ozbiljan posao u kojem morati imati partnere.”
“U Hrvatskoj mi još uvijek radimo na gerilski način. Vi imate jedan hrvatski dokubaster poput “Gangstera” koji je dobio razne nagrade i obišao cijelu Europu, a HRT u cijelom procesu uopće nema svoje prste. Pitam se kako je to uopće moguće?”
“Svima govorim kako je dužnost javne televizije koprodukcija sličnih projekata. Imate “Povratak u Homs” koji je pobijedio u Sundanceu, a čiji su nastanak podupirali ZDF i cijeli niz ostalih televizijskih kuća. Praktički nema filma koji nije nastao u kombinaciji javnih televizija i filmskih fondova…”
S druge strane ni HAVC ne može zakrpati sve financijske rupe domaćih dokumentarnih projekata…
“Da, ali vi morate znati podatak o godišnjem HRT-ovom budžetu predviđenom za dokumentarni film. Računajući njihove plaće, radi se o 1.5 milijuna eura. Sad računajte koji su to novci – u našim prilikama to je velika lova. Hrvatski dokumentarni filmovi su na visokoj razini, kako s tematske tako i s autorske strane.”

“Naši filmaši su apsolutno na tragu onoga što se trenutno radi u Europi i svijetu. Ako ima prostora za napredak, onda možemo govoriti o produkcijskom zaostajanju u odnosu na ostatak svijeta.”
“Uvijek spominjem danski film “Family”, rađen prije šest-sedam godina, koji je originalno snimljen na običnom DV-u. U kinu je taj isti film, međutim, prikazan na 35 milimetarskom formatu. Oni su samo na kolor korekciju i prebacivanje na spomenuti format, potrošli 1.2 milijuna eura. Rekli su: “To je film koji želimo da se prikazuje u kinima!” Gledao sam ga u Amsterdamu i to je izgledalo vrlo dobro.”
Koje je onda rješenje? Povećanje ukupnog budžeta, povoljniji omjer sredstava iz HAVC-a ili veći angažman HRT-a? A možda je rješenje u kombiniranju svih tih stvari?
“Mislim da je nužno da HRT postane partner, da s vama otpočetka dijeli i dobre i loše stvari. HRT zove produkcijom nešto što je bazirano na dijalogu s producentima koji glasi otprilike ovako: ‘Vi ćete uzeti pet minuta naše arhive, a mi smo odredili da jedna minuta dođe 600 eura. I to je naš koprodukcijski udio koji u ukupnom zbroju košta 3000 eura.'”
“U našim budžetima to je nekakva lova. Vi za jedan srednjemetražni film od HAVC-a dobijate oko 250 tisuća kuna. Naravno da HRT-ovci tu snimku imaju u ladici i kasnije ju samo presnime.”

“Tu je pitanje i programskih odluka itd. Druga vrlo važna stvar tiče se prikazivanja filmova sa ZagrebDoxa. U ovih deset godina prikazali smo oko 1500 filmova, od kojih su mnogi dobili najviša priznanja.”
“Mi smo te filmove pogledali, doveli, izabrali, titlali… Koliko je tih dokumentaraca HRT prikazao u proteklih deset godina? Po mojoj informaciji radi se o pet ili šest naslova, i to najviše u “Reporterima” Mirjane Rakić. Pazite, radi se o značajnim autorskim filmovima…”
A kad na televiziji ne prikazujete takve dokumentarce, novim generacijama automatski oduzimate veliki dio nefikcijskog obrazovnog kolača.
“Da. Vi pokazujete dokumentarce, ali dokumentarce o pingvinima. Vi ne pokazujete autorski dokumentarac, već stote varijante puteva u Kinu, Marka Pola, dinosaure… Ili pokazujete šezdesetu varijantu seljaka s Velebita ili ribara s Visa.”
“Sve je to krasno, ali nemate zastupljene autorske dokumentarne filmove koji se vrte kod nas, u Dokukinu ili ponekad u kinu Europa. I onda naravno da će vam doći ljudi s televizije i reći kako publika nema interesa za takve filmove. Naravno da nema, kad je nisi ni stvorio. To su čitave generacije ljudi koje nisu bile u doticaju s autorskim filmovima. Mi smo toga svjesni…”

“Ljudi iz Zagreba mogu doći na naš festival. Ali što s, recimo, gledateljima iz Rijeke i Osijeka? Odakle njima slične informacije? Mi godinama od HAVC-a tražimo vrlo male novce za program nagrađenih filmova sa ZagrebDoxa – konkretno u Rijeci. Svake godine dobijamo hrpu mailova gdje nas ljudi zovu i kažu: ‘Uzmite DVD-ove, odvrtite filmove kod nas, a mi ćemo vam platiti smještaj u hotelu.’”
“No ljudi često ne znaju što cijela festivalska operacija nosi sa sobom. Mi nemamo pravo na prikazivanje filmova izvan festivalskih dvorana, niti posjedujemo originalni filmski format, a da ne govorim o titlanju kojeg morate riješiti na licu mjesta.”
“Nama deset posto budžeta odlazi na prijevod i titlanje, što recimo jedna IDFA (najveći dokumentarni festival na svijetu koji se održava u Amsterdamu, op. a.) uopće ne radi. Boli njih briga. Oni prikazuju filmove s engleskim titlovima, a ukoliko živiš u Nizozemskoj a ne znaš engleski, tko ti je kriv?! Mi, naravno, ne možemo funkcionirati na sličan način, pa moramo titlati dospjele dokumentarce. Smatram da smo i s te strane napravili veliki posao.”
Koji je sljedeći korak direkcije ZagrebDoxa?
“Sljedeći korak je napraviti za dokumentarni film ono što trenutno Sarajevski filmski festival predstavlja za igranu produkciju. To znači mjesto gdje se prije svega hrvatski i regionalni dokumentarci predstavljaju ostatku Europe i svijeta.”

“Da biste to mogli, vi najprije morate pozvati redatelje, direktore festivala, selektore itd. ZagrebDox trenutno i radi slične stvari, no u budućnosti cijela priča mora stajati na mnogo širim temeljima. Morate pozivati poznate kritičare i platiti im troškove boravka, a sve kako bi pisali o vašem festivalu. Neće čovjek doći u Zagreb i reći: ‘Šefe, ja bih došao u Zagreb. Imaš li dnevnice da si tamo iznajmim stan?’ To se tako ne radi.”
“Znači, postoji mnogo prostora u poboljšanoj promociji našeg festivala. Mi ne želimo samo uvoziti dokumentarne filmove i onda ih prikazivati gledateljima. Mi naše dokumentarce želimo i izvoziti. Želja nam je da se naši filmovi prikazuju i u inozemstvu.”
“Zato smo i uzeli ljude iz Sheffielda i Tribece koji će sjediti u regionalnom žiriju, s nadom kako će pogledavši domaću produkciju reći: ‘Meni je super ovaj hrvatski film. ‘Ajmo ga uzeti na jedan poznati festival!’“
“Znate, da biste doveli jednog Michaela Moorea, morate platiti prvu klasu, a to je tek početak. Onda se tek pregovara o ostalim stvarima, koliko god on bio alternativac i aktivist. Trebamo učiti od Sarajeva, pošto se radi o jednom ozbiljnom poslu.”

Recimo da dobijete željenih milijun ili dva milijuna eura. Zar ZagrebDoxu ne bi umjesto daljnje promocije jedna od prvih zadaća trebalo biti dodatno guranje domaće dokumentarne produkcije? Mislite li da bi se s većim budžetom Doxa povećao i godišnji broj hrvatskih dokumentarnih filmova?
“Pogledajte program koji se zove Retrospektiva ZagrebDox PRO, čiji popis obuhvaća popis filmova koji su pitchani kod nas i koji su u svoj život krenuli upravo iz Zagreba. Mi imamo četrdeset posto uspješnosti, što znači da se od svih pitchanih filmova na našem festivalu, toliki postotak na kraju uspije snimiti. To je apsolutno nevjerojatno i na europskim razinama.”
““Ciklusi”, “Cinema Komunisto”, “Kavijar konekšn”, “Plati pa ženi”, “Put ptica”, “Sevdah”, itd. To su sve filmovi koji su krenuli sa ZagrebDoxa. Znači odgovor na vaše pitanje je “da!”. No isto tako, bilo bi sličnih stvari još i više da smo u mogućnosti pozvati važnije ljude da sjede u Doxovim panelima. Onaj smiješni festival u Wiesbadenu nudi glavnu nagradu od 25 tisuća eura, koji će filmaši moći uložiti u svoj sljedeći film. O čemu mi onda pričamo?”
“Sličan iznos nisam često viđao u budžetima filmova koje sam radio u Factumu. Razumijete? O tome se radi. Doista mislim da živimo u vremenu kad se jedan dokumentarni film može snimiti i mobitelom. Međutim, kao i sve drugo, i takva vrsta filmova spada u biznis – i u smislu promocije hrvatskog filma i njegovog europskog distributivno-prikazivačkog pozicioniranja.”

“Sjetite se što radi Sarajevski filmski festival, čijih dvanaest direkcijskih članova odlazi u Berlin. Mi si to ni slučajno ne možemo priuštiti. Oni su, s druge strane, stvorili uzajamnu vezu s Tribecom i Cannesom.”
Da, ali Sarajevo je bilo u prednosti nad okolnim festivalima i zbog nekih drugih, dobro poznatih stvari…
“Istina, ali su to pametno iskoristili. Vrlo pametno! To je način na koji vi kao festival izvozite domaće znanje, pamet i talente. Ja osobno nemam pravo vlastiti svjetonazor, estetiku i uvjerenja nametati domaćoj dokumentarnoj produkciji. Kao festival – a sad govorim o festivalu – moram uključiti svu hrvatsku dokumentarnu produkciju, od “Lastana” do “Potrošenih”, čisto da uzmemo dva ekstrema.”
Dakle, vi ste na neki način prisiljeni birati filmove za ZagrebDox koje u privatno vrijeme možda ne bi pogledali?
“Ne, hoću reći da je to posao selektora jednog filmskog festivala. Sjećam se jednog slatkog razgovora s Danom Budisavljević s prvog Doxa. Tada je bila sa mnom u ekipi, obavljajući posao izvršne direktorice.”
“Jednog dana ona pogleda u listu filmova i kaže: ‘Nenade, ja takve filmove nikad ne bih izabrala!’ Na što sam joj ja uzvratio: ‘Naravno da ih ne bi izabrala, zato jer to nisu dokumentarci koje bi ti htjela snimati.’”
“Nakon što se složila sa mnom, rekao sam joj još jednu, svim producentima poznatu stvar, pod nazivom ribički zakon: ‘Riba se ne lovi mamcem kojeg voli ribič nego mamcem kojeg voli riba.'”