Kako ide ona stara pretpotopna? “Iskustvo iz prve ruke je – najbolje iskustvo”? Ili tako nekako, uglavnom… Slična izreka vjerojatno vrijedi i za gledanje dokumentarnih filmova. I dok sveinternetne recenzije, najave i traileri nepobitno sluše svojoj svrsi, tek će vas iskustvo gledanja filmova iz prve ruke na jedini ispravni način uroniti u najdražu nam celuloidnu umjetnost.
Iskustvo gledanja dokumentarca “Povratak u Homs” / “The Return to Homs” (2013) redatelja Talala Derkija definitivno spada u maloprije spomenutu kategoriju. Debitantsko ostvarenje sirijskog filmaša tragično je zavirivanje u utrobu sirijskog građanskog rata, koje kroz prikaz života mladića Basseta i Ossame pokušava dati kakav-takav smisao tamošnjem ratnom kaosu.
Derkijev film možemo razdijeliti u dva međusobno povezana fabularna odjeljka: u prvom sirijski redatelj u svojem cinema verite dokumentarcu gledatelje uvodi u kontekstualnu pozadinu tamošnjeg sukoba, dok u drugom – uz drastično smanjenje međusobnih dijaloga vlastitih subjekata – bilježi mučne, bezizlazne i neuljepšavajuće ratne užase u opkoljenom Homsu.
I upravo je taj drugi – neposredniji i neopraštajući – dio, u kojem Derki (dokumentarac je sniman tri godine) dokumentira prijelaz iz revolucionarnog otpora prema punokvrnom ratnom sukobu s vojnim snagama sirijskog predsjednika Bashara al-Assada, zapravo glavna žila kukavica “Povratka u Homs”.
Premalo je vremena za sve što bismo napisali o jučerašnjoj poniznoj dokumentarnoj procesiji u Centru Kaptol. Tragikomični dolazak UN-ovaca u vukovarski Homs, pucanje iz snajpera kraj ormara s uredno posloženom odjećom, apatično-psihotični delirij razgovori o uništavanju protivničkih tenkova, poetično-bolna naracija redatelja Talala Derkija, gotovo opipljivo mučeničko beznađe…
Mlada je to sirijska revolucija, u kojoj glavne vojničko-prosvjedničke snage čine mladci u iznimno ranim dvadesetim godinama svog tek propupalog života. Derkijeva drhtava (ali uvijek i u najškakljivijim događajima prisutna) i ne uvijek savršeno poravnana kamera samo doprinosi autentičnosti i saživljenosti s viđenim materijalom, koji – upozoravamo – nije predviđen za osjetljivije želuce. No ratovi i inače posjeduju sličan stereotipni sastojak…
Sirijski redatelj našao se u epicentru tsunamijevske revolucionarne energije s jedne te realnosti svakodnevne oružane borbe slabo opremljenih protuvladinih boraca s druge strane, koji ne mogu računati na redoviti priljev sredstava i vojne opreme izvan opkoljenih Homsovih zidina.
“Ne mogu se više vratiti prijašnjem životu”, odlučno govori jedan od revolucionarnih vođa i nekadašnja najveća golmanska nada svoje zemlje, 19-godišnji Basset.
Bassetov dječački osmjeh je zarazan, volja za konačnom pobjedom još i veća. No, sirijska stvarnost – u kojoj je do današnjeg dana poginulo preko 100 tisuća ljudi – u jednom trenutku pokucat će i na Bassetova vrata. Iako dokumentiran kao periferni trenutak slabosti, Derkijeva intimna minuta s nekadašnjim golmanom definitivno spada u emotivne vrhunce “Povratka u Homs”.
Premalo je vremena za sve što bismo napisali o jučerašnjoj poniznoj dokumentarnoj procesiji u Centru Kaptol. Tragikomični dolazak UN-ovaca u vukovarski Homs, pucanje iz snajpera kraj ormara s uredno posloženom odjećom, apatično-psihotični delirij razgovori o uništavanju protivničkih tenkova, poetično-bolna naracija redatelja Talala Derkija, gotovo opipljivo mučeničko beznađe…
Sve su to izrezane dokumentarne crtice zbog kojih biste ovaj sirijski dokumentarni dragulj već ove sekunde trebali podcrtati u svojoj nefikcijskoj bilježnici.
Uglavnom, zašto vam ovo sve pišemo kad “Povratak u Homs” još uvijek stignete pogledati u petak, 28. veljače (22 sata) u Centru Kaptol. Požurite nabaviti svoju kartu…
