Iz Opatije za Dokumentarni.net: Iva Rosandić
20. Liburnia Film Festival se približava vrhuncu – osim što su se programi ustabilili, interes publike je stalan, jednako za regionalni program, kao i filmove u konkurenciji. Veliko su platno jučer obilježila premijerna izdanja, ali i naslovi koji već imaju vidljivost na domaćoj sceni, a čija višestruko relevantna i osnažujuća tema unutarnjom logikom zahtijeva prikazivanje u heterogenim sredinama.
“Veće od traume” (Metar60 / HRT; 2022.) Vedrane Pribačić i Mirte Puhlovski zasigurno je takav film, a njegov je odjek osjetan, barem unutar dokumentarističkih krugova. Publika se svaki put iznova duboko involvira i na empatičnoj ravni povezuje s protagonisticama filma, zlostavljanima za vrijeme Domovinskog rata, odakle potencijal za višestruko katarzičan učinak, koji se transponira na gledateljstvo. “Veće od traume” funkcionira kao alat za povećanje vidljivosti potisnutih tema, korak bliže suočavanju s kolektivnim traumama. Balansirajući između kolektivnih terapija i individualizacije, ostvaruje se formalna dinamika paralelna s onom na psihičkom planu sudionica. Proces snimanja se pak prirodno uklopio u terapijske seanse, što naglašavaju same protagonistice, razrješavajući nas pritom etičkih dilema. Danas film zadobiva daljnju dimenziju relevantnosti podsjećajući na činjenicu da je tematizirani program zaključen zbog nedostatka financija, čime se dodatno poentira posvemašnja zapuštenost i zanemarivanje ranjivih skupina, a mentalnog zdravlja posebno.
Meditativna esejističko-opservacijska priča Tome Zidića, “Lutajući oceanom” (MiratecArts / Pulsar Studios / MedVid produkcija / Antitalent / Kinoklub Zagreb; 2022.), nastupa iz intimističkog ugla, suptilno se referirajući na dijeljeni životni prostor. Impresije se nužno sabiru u gledatelju, da bi se prerađene vratile izvornom materijalu, koji interferira prema individualnim odnosima, ali i življenim aktualnostima ekološke problematike. Koncipiran na međuigri pripovijedanja i slike, njihovoj podudarnosti, kontrapunktiranju ili naglašavanju, film gotovo eksperimentalno prerađuje raznolika područja ljudskog interesa, da bi se transformirao prema čistoj materiji, integralnom dijelu svih nas.
“Posvećenje proljeća” (Samostalna produkcija, 2022.) Hane Stojaković i Silvana Drpića performativni je događaj, izvrće tradiciju i uspostavlja novu. Izmještajući poganske i tradicionalne motive u novi kontekst, slavi tjelesnost, prirodnost i prijateljstvo, a utkana mu humornost daje dozu nepretencioznosti. Još jedan kratkometražni dokumentarac, “Miris poda” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2022.) Katarine Lukec eksperiment je nastao na ADU-u u sklopu kolegija “Hibridni film”. Film uspješno kombinira animaciju kao metodu istovremene introspekcije, ali i izbjegavanja pune izloženosti u trenutku prijetnje prelaženju granice intimnosti.
I Regionale je ponudio ostvarenja redom autorica, od kojih su dva orijentirana na različito tretirane intimne teme. “Valovi” (Filmaktiv, 2022.) Klare Dujmović kombiniraju načine i metode snimanja; čas se približavajući detalju dovodeći ga do neprepoznatljivosti, čas se distancirajući prema široj slici. Različita oštrina, promjena rakursa, odabir naoko nebitnih momenta imaju za cilj zavući se u skrivene zakutke intimnog odnosa. “Puta toliko” (Filmaktiv, 2022.) Nine Sorić koncentrira se na vezu s majkom te jednostavnom promatračkom metodom spaja dva projekta, svoj filmski i onaj majčin, raščišćavanja šikare na putu prema obali. Jednostavna simbolika čišćenja nenametljivo se podvlači dok nas kamera usporedno vodi cilju.
Baš kao što je prije dva dana prikazani film “Tko je ovdje lud” (Istra film, 2021.) Bernardina Modrića za cilj imao destigmatizaciju korisnika institucije za mentalno oboljele osobe, tako i “Boškarica” (Pulska filmska tvornica, 2021.) Ivane Hrelje prati put dijela korisnika Doma za odrasle “Villa Maria” (popularno Boškarica) prema deinstitucionalizaciji. Međutim, “Boškarica” ponekad nepotrebno izlaže bolesnike za koje je jasno da nisu svjesni mogućih konotacija pojavljivanja na filmu, a izrazito je problematično iznošenje dijagnoza od strane osoblja. Budući da je film naručen od strane Doma, ostaje otvoreno do koje mjere on ima pozitivan učinak na izlječenje korisnika, a koliko deklarativno zaziva sve popularniju sintagmu deinstitucionalizacije.
Posljednji će dani Liburnije biti obilježeni dinamičnim popratnim programima. Uz konstantno “Piće s autorima”, a koje funkcionira kao neobavezni prostor procesuiranja zaključaka doživljenog i viđenog, održat će se tribina o radničkim pravima u kulturi na temelju iskustava platforme K.R.U.H. i SPID (Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela). Sutra nam slijedi rekonstrukcija nastajanja “Tvornice radnicima” (Fade In, 2021.) u izvedbi Srđana Kovačevića.