Recenzije"Three Songs of Benazir" - Plaćenici i(li) paćenici

“Three Songs of Benazir” – Plaćenici i(li) paćenici

|

Dodjele Oscara redovito pobuđuju medijske analize utjecaja izvanfilmskih faktora poput političke pragmatičnosti na kriterije nominacija i nagrađivanja, a koje pronalazimo unutar institucionalnog vrednovanja. Dok se s jedne strane na taj način osvještava odražavanje političke moći u domeni kulturne produkcije, s druge se često, bez obzira koji razlozi bili u pozadini, povećava vidljivost donedavno marginaliziranih skupina. U kategoriji dokumentarnog filma posebno je vidljivo inzistiranje na tzv. univerzalnim vrijednostima i temama za koje je američka javnost senzibilizirana. Osvrnemo li se na nagrađene i nominirane filmove samo posljednjih nekoliko godina, jasno je da dominiraju teme ljudskih prava u neameričkim zemljama, odnosno utjecaj globalnih trendova na lokalni kontekst (“American Factory”, “Period. End of Sentence”…). Američki vanjskopolitički potezi implicitno se podržavaju i komplementiraju na filmskom planu, da bi se nakon prevlasti Sirije (“For Sama”, “The Cave”), fokus ponovno prebacio na Afganistan. Filmovi su nekad labuđi pjev propalih politika, a najčešće nastavak sveprisutnog medijskog izvještavanja, koje cementirajući unaprijed danu poziciju, izbjegava suštinsku razradu.

Jedan od filmova ove godine nominiranih u kategoriji kratkometražnog dokumentarnog filma “Three Songs for Benazir” (2021), autorskog dvojca Elizabeth Mirzaei i Gulistana Mirzaeija, nije primjer nekorektnog ili senzacionalističkog pristupa, ali ipak nema ambiciju zagrabiti onkraj poznatog, zadovoljivši se izmjenom klišeja i nepatvorenog odnosa prema protagonistima. Priča se razvija iz odnosa glavnih protagonista Benazir i Shaiste, koji u izbjegličkom kampu u Afganistanu planiraju neizvjesnu budućnost. Sami redatelji u intervjuima naglašavaju da je temeljni motiv filma ljubav dvoje mladih, iako time pažnju skreću s činjenice da je njihov položaj determiniran prije svega ekonomskim, društvenim i političkim čimbenicima. Izjava je kontradiktorna efektu koji manje proizlazi iz filmske strukture, a više iz zatečenog stanja. Kontrola kojoj su podvrgnuti materijalizira se kroz višestruku prisutnost kamera, onih filmaša i onih društvenog nadzora, gotovo psihogeografski omeđujući prostor dozvoljenog iskustva. Akcije i volja središnjih junaka ograničene su jednako ambijentom, kao i normama plemenske i šire zajednice. Iako kratki metar svojim predispozicijama, poput ograničenja u trajanju analognog ograničenju u prostoru, nudi mogućnost makar idejnog nadvladavanja danih uvjeta, autori zanemaruju potencijal odabrane forme u korist simuliranja afganistanske realnosti.

Redatelji scenaristički doskaču ograničenjima u prirodi kratkog metra i konstruiranim dijalozima razvijaju eksplikativni okvir, koji odgovara srednjostrujaškom viđenju vanjskopolitičke situacije. Nemoć Shaiste narativno se produbljuje protivljenjem obitelji da se pridruži profesionalnoj vojsci zbog straha od osvete talibana. Međutim, autori propuštaju priliku nedvosmisleno osuditi stvorene uvjete u kojima plaćenička vojska s američkom potporom biva izlaz za ekonomski deprivirane pojedince, da bi u trenutku njihova povlačenja osveta bila izvršena nad domicilnim stanovništvom, pružajući nam tek kadrove naivnog entuzijazma i priprema za priključenje vojsci, dok asocijacije na američke akcijske filmove poprimaju nehotično groteskne natruhe.

“Three Songs for Benazir” funkcionira u trenucima kad redatelji gube kontrolu, a događaji se odvijaju u svojoj autentičnosti.

To su ujedno najslabiji dijelovi filma, direktno suprotstavljeni uspjelim prizorima svakodnevice u kampu, plesova, igre ili ručkova. Krupni planovi pak bez suvišnih riječi ocrtavaju egzistencijalni strah, ali i jednostavnost protagonista, čije kontinuirano izmjenjivanje s totalima okružja uspijeva ostvariti poetičnost. “Three Songs for Benazir” je film detalja, a oni pozornom gledatelju otkrivaju više od navođenih razgovora. Kontrastiranje nakita i šminke blatu i prljavštini kao da vraća otuđenu ljudskost, dok se sveprisutna krletka pretvara u suptilni lajtmotiv. Bez redateljskog upliva nadindividualni uzroci osobne tragedije, počevši od ekonomske opresije kao prethodeće svakoj drugoj, postupno preuzimaju prevlast. Utoliko situacija protagonista ne proizlazi iz isključivo afganistanskih uvjeta, već omogućava transmisiju na svaki prostor ratnih razaranja, izmještanja stanovništva i zatiranja mogućnosti dostojanstvenog života.

Inherentna sugestivnost kratkog metra do izražaja dolazi u finalu, dijelu nastalom četiri godine nakon glavnine radnje, tragičnoj kulminaciji suštine filma. Vremenski jaz ima snagu ekspresivnog krika koji protagonist profetski najavljuje: “Opijum donosi smrt”. Primoran zarađivati proizvodnjom opijuma, Shaista postaje ovisnik, da bi film u konačnici bio ilustracija suvremenog stanja u najekstremnijem obliku. I više od prvotne namjere oslikana je nemoć pojedinca uvučenog u globalne borbe moći, a koje se pojavljuju uvijek i posvuda. Otuda inzistiranje redatelja na ljubavnoj priči postaje promašeno, jer sve ako Shaista i ima podršku partnerice, samim time i dodatnu motivaciju, to samo naglašava pesimističku vizuru.

“Three Songs for Benazir” funkcionira u trenucima kad redatelji gube kontrolu, a događaji se odvijaju u svojoj autentičnosti. Suvisla raščlamba nedostaje tipu filma kakav Elizabeth i Gulistan Mirzaei žele snimiti, a koji tek kamufliraju navođenim dijalozima. Redatelji ne ovladavaju materijalom na način na koji blisku temu obrađuje naprimjer Jonas Poher Rasmussen u svom filmu “Bijeg” / “Flee” / “Flugt” (2021), nominiranom u nekoliko oskarovskih kategorija. Koliko god bio osoban, odabir animacije kao tehnike doprinosi odmicanju od konkretnog identiteta prema naglasku na dijeljenu sudbinu. Pritom ostaje politički konkretan, ne ustručavajući se umnažati povijesnu perspektivu, između ostaloga unoseći autentičan arhivski materijal. Film “Three Songs for Benazir” možda eksperimentira s formom koja sažima iskustvo i značenjski se proteže dalje od neposredno danog, ali neprekidno vraćanje na službeno viđenje situacije umanjuje njegov značaj.

"Three Songs of Benazir"
Režija: Elizabeth Mirzaei i Gulistan Mirzaei
Producenti: Elizabeth Mirzaei, Gulistan Mirzaei, Omar Mullick, Homayoun Noori i Jamil Rezaei
Direktorica fotografije: Elizabeth Mirzaei
Montaža: Melanie Annan i Christoph Wermke
Glazba: Qais Essar
Zemlja podrijetla: Afganistan
Godina proizvodnje: 2021.
Trajanje: 22 minute

Povezani tekstovi

15. CPH:DOX: “The Raft” najbolji međunarodni, “Lykkelænder” najbolji nordijski dokumentarac

Jučer je službeno završeno još jedno izdanje najvećeg nordijskog doku-događanja, 15. Međunarodnog festivala dokumentarnog filma u Kopenhagenu - CPH:DOX-a (15. - 25.3.).

IDFA Bertha Fund potpomaže 19 novih dokumentaraca

Devetnaest dokumentarnih projekata, od čak 267 prijavljenih, izabrano je u posljednjem - svibanjskom - roku IDFA Bertha fonda (IDFA Bertha Fund). Ukupno je spomenutim...

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

22. ZagrebDox: “Čovjek lavina” – Nema čovjeka koji nema ritma

Unatoč ograničenjima, "Čovjek lavina" (2025) redateljice Slobodanke Radun ostaje dragocjen i emotivan dokumentarac.

“I kipovi umiru” – Muzeji kao mjesto smrti

Danas je teško pojmiti kontroverznost filma "I kipovi umiru" jer se kritika kolonijalizma može učiniti pomalo apstraktnom.

22. ZagrebDox: “Subjektivna” – Subjektivnost nije slabost, već polazišna točka

U konačnici, "Subjektivna" (2026) Anje Koprivšek skica je festivalskog iskustva i dnevnički zapis osobne introspekcije.

Posljednje ovosezonske “Vizije” posvećene filmu “Zidane, portret 21. stoljeća”

Posljednje ovosezonske "Vizije" posvećene su filmu "Zidane, portret 21. stoljeća" / "Zidane: A 21st Century Portrait" / "Zidane, un portrait du 21e siècle" (2006).

“Cannes Docs” – Svijet dokumentaraca Filmskog festivala u Cannesu

Kratki posjet paviljonu "Cannes Docs" podsjeća vas da dokumentaraca nikada nije bilo više na tržištu, koji nailaze na sasvim nove probleme i izazove.

19. Beldocs: “Zalazak” – Arhitektura socijalne države

Miloš Jaćimović u svom filmu "Zalazak" (2026) vrijednost nestalog sustava ne komunicira gorčinom ni transferima krivnje.

15. Škola dokumentarnog filma: Još ruka-dvije

15. Škola dokumentarnog filma trajala je od listopada 2025. do travnja 2026., a pohodilo ju je desetero polaznika.

Otvorene prijave za 35. Dane hrvatskog filma

Dani hrvatskog filma pozivaju na prijavu filmova za 35. izdanje koje će biti održano od 15. do 18. listopada 2026. u karlovačkom Kinu Edison.

Predstavljen program 36. Animafesta

U Galeriji Kranjčar u utorak je održana konferencija za medije 36. Svjetskog festivala animiranog filma – Animafesta Zagreb 2026.

22. ZagrebDox: “Tragovi pripadanja” – Aporija bezdomnosti

Materijal filma "Tragovi pripadanja" je istodobno introspektivan, logoreičan i kinetičan; veoma osoban, ali uvjetno rečeno i kolektivan.
Režija: Elizabeth Mirzaei i Gulistan Mirzaei<br> Producenti: Elizabeth Mirzaei, Gulistan Mirzaei, Omar Mullick, Homayoun Noori i Jamil Rezaei<br> Direktorica fotografije: Elizabeth Mirzaei<br> Montaža: Melanie Annan i Christoph Wermke<br> Glazba: Qais Essar<br> Zemlja podrijetla: Afganistan<br> Godina proizvodnje: 2021.<br> Trajanje: 22 minute"Three Songs of Benazir" - Plaćenici i(li) paćenici