Teško je prisjetiti se bolje dokumentiranog događaja novije povijesti od sirijskog rata. Dostupna tehnologija omogućila je emitiranje u realnom vremenu, ali i bilježenje svih etapa revolucije s građanskim ratom kao posljedicom. Iz aspekta dokumentarnog filma, svake godine barem jedno ostvarenje sirijske tematike zaintrigira zapadnu javnost. Zahvaljujući baš tim dokumentarcima, relativno smo rano uočili permanentni politički konflikt, a koji se sve više očitovao u prijelazu iz građanskog otpora u borbu različito motiviranih društvenih frakcija. Istovremeno, zahvaljujući filmskom doprinosu u pokretanju društvenih promjena, neki su se redatelji, poput sirijskog Talala Derkija, pozicionirali na ljestvici cijenjenih i relevantnih filmskih autora.
Upravo je njegov “Povratak u Homs” / “The Return to Homs” (2013) sadržavao još nešto od idealizma borbe za građanska prava u Siriji, no ubrzo je postalo jasno da na terenu primat počinju preuzimati islamističke struje. Nasuprot početnom diskursu o građanskim slobodama, s vremenom se pojavljuju mnogo skučeniji zahtjevi, a gledateljima nije promaklo radikaliziranje revolucije na religijskoj osnovi. U pojedinim je slučajevima ono izravno prikazano kroz sraz građanskih opcija i radikalnih skupina, kao u filmu “Ratni show” / “The War Show” (Andreas Dalsgaard i Obaidah Zytoon, 2016.), dok je u drugima fokus prebačen na sferu osobne borbe kroz koju se prelama političko, poput “Grada duhova” / “City of Ghosts” (Matthew Heineman, 2017.). Dokumentira se također i humanitarno djelovanje bez izravnog političkog samoopredjeljenja, kakvo je viđeno u filmu “Zadnji u Alepu” / “Last Men in Aleppo” (Feras Fayyad i Steen Johannessen, 2016.).
Potonji dokumentarac i sam je bio nominiran za Oscara, a s najnovijim pretendentom za nagradu, na 2. AJB DOC-u prikazanim filmom “For Sama” (2019), dijeli više karakteristika. Oslanjajući se na osobni doživljaj protagonista, koji isprepliću s prizorima ratnih stradavanja nemoćnih, oba filma ignoriraju svaku političku kontekstualizaciju, kao i stvarne motive uključenih strana. Čini se kao da ovdašnja kino publika preferira dramatičnost nad potragom za sistemskim uzrocima situacije kojoj svjedoči – oba dokumentarca na rubu su izazivanja grižnje savjesti gledatelja, ostavljajući ih nedovoljno informiranima da bi bili u stanju artikulirati razloge tog stanja. Pritom proizvedeno suosjećanje postaje idealna kompenzacija za stvarno nedjelovanje.
Višestruko nagrađivani dokumentarni film (BAFTA, IDFA, Cannes, Hot Docs, Europske filmske nagrade…), “For Sama” je sastavljena od pomno montiranih arhivskih snimaka Sirijke Waad al-Kateab, koja je svojedobno izvještavala o režimskoj opsadi Alepa za britanski Channel 4, ujedno i producenta filma. Samo je ostvarenje konačni rezultat koautorstva s Britancem Edwardom Wattsom, novinarom iste kuće. Snimke čine grubi materijal oko kojeg Al-Kateab uspostavlja narativni okvir u obliku video-pisma/voice-overa kćeri rođenoj u ratnom okruženju. Pritom se kao motivacija uspostavlja podvojenost između roditeljske odgovornosti i borbe za opće ciljeve. U okupiranom gradu al-Kateab kamerom dokumentira ratne zločine evidentno počinjene nad civilima, dok joj je baza bolnica u kojoj djeluje njen suprug Hamza, jedan od rijetkih liječnika koji su ostali u Alepu do njegova pada.
Filmska struktura slijedi mjesece opsade, ali se linearnost ukida reminiscencijama na vrijeme koje joj prethodi. Takav autorski odabir zasigurno doprinosi dinamičnosti i angažmanu gledateljeve imaginacije, no problem se javlja u autoričinom pripovijedanju, s obzirom na to da se pripadajući argumenti najčešće iscrpljuju u ispraznim frazama o slobodi. U tom je smislu al-Kateab gotovo najslabija protagonistica dosad viđenih filmova o sirijskom sukobu: niti nudi autentičan stav, niti ostavlja dojam svjesnosti ciljeva za koje se navodno bori. Zazivanje slobode u ovom kontekstu ostaje prazna konstrukcija jer joj nije utvrđeno značenje niti domet.
Iako se čitav koncept temelji na ideji filma kao sredstva analize vlastitih odabira, oni ipak ostaju prikriveni općim mjestima s obzirom na to da ne saznajemo ništa o pozadini, tendencijama i željama bilo kojeg protagonista, već se iste tretiraju samorazumljivima. Prikupljene snimke pritom se nižu nekritički, pa su tako jednako rangirani početni studentski protesti i kasnije zastrašujuće povorke naoružanih muškaraca, u kojima sudjeluju i djeca. Islamističke skupine autorica spominje tek jednom, a nije jasna niti narav novouspostavljenog društva – je li marama koju počinje nositi njen izbor ili nužnost. Kulturološki sraz ostavlja se zanemarenim, baš kao i čitav kontekstualni okvir unutar kojeg se film odvija.
Na formalnoj razini, autoričine grube snimke, često nastale u pokretu, ujednačavaju se estetiziranim panoramama razrušenog Alepa. Očito je da je u postprodukciji film pažljivo strukturiran da bi se priča učinila vizualno atraktivnijom, dok unatoč šokantnim kadrovima, “For Sama” ostaje politički podobna, odnosno neprovokativna. Bilo je za očekivati da će publika reagirati povoljno, ako ne zbog osjetljivosti teme, onda barem zbog naglaska na dječje sudbine u ratom pogođenim područjima. Al-Kateab doista ogoljava razornu moć sukoba koja se najbolje očituje na najslabijima, no isto tako normalizira imputiranje vlastitih stavova u govor, držanje i ponašanje djece. Vidljivo istraumatizirana, u pojedinim slučajevima uz odobrenje roditelja, ona ponavljaju naučene parole. Ako mrtva dječja tijela još i mogu proizvesti učinak, u smislu upozoravanja na zločine, dodatno inzistiranje na dječjoj traumi pokazuje se potpuno besplodnim, ponekad čak i manipulativnim. Sporni pristup najjasnije se očituje u razgovoru s dječakom, koji na rubu suza ponavlja da treba ostati u gradu, zamjerajući istovremeno prijateljima koji su ga ostavili. Umjesto da traumu ublaži ili se barem približi dječjem poimanju, al-Kateab dopušta majci svjesno iskrivljen zaključak: “Ni djeca ne žele otići, kako bismo mi mogli”.
“For Sama” potvrđuje stereotip dalekog sukoba kojeg nije moguće u potpunosti razumjeti.
“For Sama” je film širokog raspona, koji sadrži nešto od ratne reportaže do intimnog obiteljskog portreta; od dokumentiranja ratnih akcija do požrtvovnosti liječničkog osoblja, poput emotivne scene carskog reza i rađanja novog života u nezamislivo teškim okolnostima. Dokumentarac je mobilizirao i publiku i kritiku, a razloge zasigurno treba tražiti u privatnoj dinamici autoričine obitelji i poigravanju s konceptom roditeljske dužnosti. Pritom im je nemoguće odreći spontanost, pa su najuspjeliji dijelovi zasigurno oni ratne svakodnevice i pokušaja uspostave prividno normalnog funkcioniranja. Problem se javlja u izostanku ikakve kritičnosti, a pukotine službenog narativa prikrivaju se osobnim pričama. Situacija u Siriji čitavo je vrijeme podložna medijskim manipulacijama, stoga film Waad al-Kateab i Edwarda Wattsa ostaje tipičan proizvod koji ne proziva odgovorne za sukob, a po potrebi se može upotrijebiti u različite svrhe.
Iz kuta koautorice, nepošteno je kao involvirani sudionik izbjeći sud o ulozi saveznika u sukobu, kao i potpuno zanemariti prirodu društva kakvo se pokušalo uspostaviti nakon željenog oslobođenja od Asadovog režima. Jasno da su prizori ratnih zločina važni radi osvješćivanja globalne zajednice, baš kao i individualizacija migranata, no “For Sama” potvrđuje stereotip dalekog sukoba kojeg nije moguće u potpunosti razumjeti. Film prikazuje isključivo površinske odnose bez problematizacije prirode novouspostavljenih političkih struktura, kao i osobnog odnosa prema njima. Artikulirana uvjerenja ne pronalazimo ni kod glavnih protagonista, što je temeljna distinkcija u odnosu na dosadašnje filmove. Tragedija postaje televizična, inzistirajući baš na onim aspektima koji će kod gledatelja proizvesti jake emocije, pruživši mu iluziju suosjećanja. Pritom su svjesno zanemarene sve konotacije koje mogu narušiti trenutno uspostavljen politički status quo.
* Ocjena promijenjena nakon revizije autorice.
