Dodjele Oscara redovito pobuđuju medijske analize utjecaja izvanfilmskih faktora poput političke pragmatičnosti na kriterije nominacija i nagrađivanja, a koje pronalazimo unutar institucionalnog vrednovanja. Dok se s jedne strane na taj način osvještava odražavanje političke moći u domeni kulturne produkcije, s druge se često, bez obzira koji razlozi bili u pozadini, povećava vidljivost donedavno marginaliziranih skupina. U kategoriji dokumentarnog filma posebno je vidljivo inzistiranje na tzv. univerzalnim vrijednostima i temama za koje je američka javnost senzibilizirana. Osvrnemo li se na nagrađene i nominirane filmove samo posljednjih nekoliko godina, jasno je da dominiraju teme ljudskih prava u neameričkim zemljama, odnosno utjecaj globalnih trendova na lokalni kontekst (“American Factory”, “Period. End of Sentence”…). Američki vanjskopolitički potezi implicitno se podržavaju i komplementiraju na filmskom planu, da bi se nakon prevlasti Sirije (“For Sama”, “The Cave”), fokus ponovno prebacio na Afganistan. Filmovi su nekad labuđi pjev propalih politika, a najčešće nastavak sveprisutnog medijskog izvještavanja, koje cementirajući unaprijed danu poziciju, izbjegava suštinsku razradu.
Jedan od filmova ove godine nominiranih u kategoriji kratkometražnog dokumentarnog filma “Three Songs for Benazir” (2021), autorskog dvojca Elizabeth Mirzaei i Gulistana Mirzaeija, nije primjer nekorektnog ili senzacionalističkog pristupa, ali ipak nema ambiciju zagrabiti onkraj poznatog, zadovoljivši se izmjenom klišeja i nepatvorenog odnosa prema protagonistima. Priča se razvija iz odnosa glavnih protagonista Benazir i Shaiste, koji u izbjegličkom kampu u Afganistanu planiraju neizvjesnu budućnost. Sami redatelji u intervjuima naglašavaju da je temeljni motiv filma ljubav dvoje mladih, iako time pažnju skreću s činjenice da je njihov položaj determiniran prije svega ekonomskim, društvenim i političkim čimbenicima. Izjava je kontradiktorna efektu koji manje proizlazi iz filmske strukture, a više iz zatečenog stanja. Kontrola kojoj su podvrgnuti materijalizira se kroz višestruku prisutnost kamera, onih filmaša i onih društvenog nadzora, gotovo psihogeografski omeđujući prostor dozvoljenog iskustva. Akcije i volja središnjih junaka ograničene su jednako ambijentom, kao i normama plemenske i šire zajednice. Iako kratki metar svojim predispozicijama, poput ograničenja u trajanju analognog ograničenju u prostoru, nudi mogućnost makar idejnog nadvladavanja danih uvjeta, autori zanemaruju potencijal odabrane forme u korist simuliranja afganistanske realnosti.
Redatelji scenaristički doskaču ograničenjima u prirodi kratkog metra i konstruiranim dijalozima razvijaju eksplikativni okvir, koji odgovara srednjostrujaškom viđenju vanjskopolitičke situacije. Nemoć Shaiste narativno se produbljuje protivljenjem obitelji da se pridruži profesionalnoj vojsci zbog straha od osvete talibana. Međutim, autori propuštaju priliku nedvosmisleno osuditi stvorene uvjete u kojima plaćenička vojska s američkom potporom biva izlaz za ekonomski deprivirane pojedince, da bi u trenutku njihova povlačenja osveta bila izvršena nad domicilnim stanovništvom, pružajući nam tek kadrove naivnog entuzijazma i priprema za priključenje vojsci, dok asocijacije na američke akcijske filmove poprimaju nehotično groteskne natruhe.
“Three Songs for Benazir” funkcionira u trenucima kad redatelji gube kontrolu, a događaji se odvijaju u svojoj autentičnosti.
To su ujedno najslabiji dijelovi filma, direktno suprotstavljeni uspjelim prizorima svakodnevice u kampu, plesova, igre ili ručkova. Krupni planovi pak bez suvišnih riječi ocrtavaju egzistencijalni strah, ali i jednostavnost protagonista, čije kontinuirano izmjenjivanje s totalima okružja uspijeva ostvariti poetičnost. “Three Songs for Benazir” je film detalja, a oni pozornom gledatelju otkrivaju više od navođenih razgovora. Kontrastiranje nakita i šminke blatu i prljavštini kao da vraća otuđenu ljudskost, dok se sveprisutna krletka pretvara u suptilni lajtmotiv. Bez redateljskog upliva nadindividualni uzroci osobne tragedije, počevši od ekonomske opresije kao prethodeće svakoj drugoj, postupno preuzimaju prevlast. Utoliko situacija protagonista ne proizlazi iz isključivo afganistanskih uvjeta, već omogućava transmisiju na svaki prostor ratnih razaranja, izmještanja stanovništva i zatiranja mogućnosti dostojanstvenog života.
Inherentna sugestivnost kratkog metra do izražaja dolazi u finalu, dijelu nastalom četiri godine nakon glavnine radnje, tragičnoj kulminaciji suštine filma. Vremenski jaz ima snagu ekspresivnog krika koji protagonist profetski najavljuje: “Opijum donosi smrt”. Primoran zarađivati proizvodnjom opijuma, Shaista postaje ovisnik, da bi film u konačnici bio ilustracija suvremenog stanja u najekstremnijem obliku. I više od prvotne namjere oslikana je nemoć pojedinca uvučenog u globalne borbe moći, a koje se pojavljuju uvijek i posvuda. Otuda inzistiranje redatelja na ljubavnoj priči postaje promašeno, jer sve ako Shaista i ima podršku partnerice, samim time i dodatnu motivaciju, to samo naglašava pesimističku vizuru.
“Three Songs for Benazir” funkcionira u trenucima kad redatelji gube kontrolu, a događaji se odvijaju u svojoj autentičnosti. Suvisla raščlamba nedostaje tipu filma kakav Elizabeth i Gulistan Mirzaei žele snimiti, a koji tek kamufliraju navođenim dijalozima. Redatelji ne ovladavaju materijalom na način na koji blisku temu obrađuje naprimjer Jonas Poher Rasmussen u svom filmu “Bijeg” / “Flee” / “Flugt” (2021), nominiranom u nekoliko oskarovskih kategorija. Koliko god bio osoban, odabir animacije kao tehnike doprinosi odmicanju od konkretnog identiteta prema naglasku na dijeljenu sudbinu. Pritom ostaje politički konkretan, ne ustručavajući se umnažati povijesnu perspektivu, između ostaloga unoseći autentičan arhivski materijal. Film “Three Songs for Benazir” možda eksperimentira s formom koja sažima iskustvo i značenjski se proteže dalje od neposredno danog, ali neprekidno vraćanje na službeno viđenje situacije umanjuje njegov značaj.
