Nakon završetka svog drugog predsjedničkog mandata, Barack Obama i bivša prva dama Michelle potpisali su vrlo razglašen ugovor s Netflixom. Njihova novoosnovana produkcijska kuća Higher Ground Production trebala bi za streaming diva proizvesti niz sadržaja, uglavnom dokumentarnih filmova i serija koje se, prema riječima bivšeg predsjednika, bave “rasom i klasom, demokracijom i građanskim pravima” te kako je riječ o sadržaju koji “neće samo zabavljati, već će nas sve educirati, povezati i nadahnuti”. Na koji su način sve zamislili možemo pokušati zaključiti na temelju prvog filma iz ugovora, “American Factory” (2019) američkog redateljskog para Steven Bognar – Julia Reichert, autora za Oscara nomimiranog kratkometražnog dokumentarca “The Last Truck: Closing of a GM Plant” (2009). Potonji film prati zatvaranje tvornice General Motorsa u Daytonu u Ohiju, odnosno posljedični gubitak posla dvadesetak tisuća ljudi. Točno deset godina kasnije na scenu stupa “American Factory” s kojim su Bognar i Reichert početkom godine osvojili domaću režijsku nagradu na Sundance Film Festivalu. Radi se o svojevrsnom nastavku turobne priče obrađene u filmu iz 2009. godine, pošto u istom pogonu strojeve ponovno pokreće kineska tvrtke Fuyao, specijalizirana za izradu automobilskih stakala.
Iako su plaće upola manje nego u GM-u, većina radnika zadovoljna je što uopće ponovno ima posao. Novi početak obećavajuć je za obje strane, stoga Fuyao u Ohio dovodi vojsku kineskih radnika kojima je zadaća nadgledati i uputiti američke kolege u već uhodani posao započet u Aziji. Ubrzo obje strane uviđaju da je međusobni jaz prevelik, pa u prvom dijelu filma gledamo kulturološki sukob i u globalu različito shvaćanje života te pristup obvezama dvije skupine protagonista. Kad se pokaže da je američka tvornica znatno manje produktivna od kineske, predsjednik tvrtke, kineski milijarder Cao Dewang – Chairman Cao, pošalje grupu radnika iz Daytona u Kinu kako bi na licu mjesta vidjeli funkcioniranje dobro podmazanog mehanizma za postizanje potrebnih rezultata. Ono čemu tamo svjedoče Amerikanci ujedno su najstrašniji, ali i najzanimljiviji segmenti filma: na djelu je sustav temeljen na najgoroj kombinaciji totalitarističke strahovlade i divljeg kapitalizma. Od tvorničkih radnika-vojnika koji iznose prijavke nadređenima, preko nezamislivih uvjeta rada bez osnovne zaštitne opreme, pa do viših razina uprave gdje sastanci započinju pjevanjem šupljih fraza himne kompanije i upriličavanja božićnog programa kao propagandnog sleta iz noćne more – postaje jasno kako ovdje nije samo u pitanju drugačija kultura, već izrabljujući sustav koji ispire mozgove i kao takav omogućuje vrtoglav ekonomski rast Kine u odnosu na druge zemlje svijeta. Amerikancima, ali i ostatku svijeta – potpuno nezamislivo.
I premda je na otvaranju pogona u Daytonu senator Sherrod Brown uzdrmao kineske vlasnike spominjanjem udruživanja radnika u sindikat, do te mjere da članovi uprave u očaju spominju rezanje glave škarama pobunjenom političaru, sve veći broj ozljeda na radu i neljudski uvjeti u tvornici ne ostavljaju mnogo izbora radnicima nego pridružiti se sindikatu United Auto Workers. Novonastala situacija ne sjeda dobro prvom čovjeku kompanije Caou, koji prijeti i mogućim zatvaranjem pogona. “American Factory” ovdje postaje priča o izborima na kojima će radnici odlučiti o svojoj sudbini; sindikalnim aktivistima koji se izlažu progonu zbog svojih zalaganja za humaniji pristup radu, nasuprot vodstvu Fuyaa koje rasipa milijune u protukampanji usmjerenoj ka zastrašivanja radnika.
Bognar i Rechet ne teže senzacionalizmu, već gledatelju na uvid nude kompleksnu situaciju izboranu brojnim etičkim dvojbama bez konkretnih odgovora, koje bismo mogli sažeti sintagmom raditi da bi se živjelo ili živjeti da bi se radilo.
Steven Bognar i Julia Reichert lako su mogli skliznuti u bilo koju od brojnih stranputica koje se poput rukavaca pružaju iz glavnog narativa sukoba Istoka i Zapada. Ipak, fascinantno je koliko autori drže kontrolu nad pričom, ne dopuštajući zastranjenje u generalizaciju i pojednostavljenje teza. Američki redatelji biraju nešto teži put, prenoseći kompleksan sustav činjenica koji ovu priču čini tragičnom u smislu nemogućnosti postizanja kvalitetnog rješenja za radnike, kao ni očekivanih rezultata za vlasnike. Film je ujedno i posveta američkim sindikatima koji svojim zalaganjem sprječavaju tamošnje tvrtke u preuzimanju nakaradnih praksi svojih kineskih pandana. Svejedno, sindikalcima je pristup onemogućen dok uprava Fuyaa unutarnjim kanalima širi virus razdora, poručujući kineskim zaposlenicima da su bolji od Amerikanaca, zastrašivanjem držeći radnike u šaci te paralelno podgrijavajući status quo koji ne vodi kvalitetnom razrješenju talačke krize tvrtke u Ohiju.
“American Factory” iznosi turobnu priču na živahan način koji plijeni pozornost i angažira gledatelja. Lako je zamisliti kako bi se u rukama jednog Michaela Moorea ona transformirala u eksplozivan pamflet. S druge strane, Bognar i Rechet ne teže senzacionalizmu, već gledatelju na uvid nude kompleksnu situaciju izboranu brojnim etičkim dvojbama bez konkretnih odgovora, koje bismo mogli sažeti sintagmom raditi da bi se živjelo ili živjeti da bi se radilo. Poznavajući netrpeljivost američke Akademije prema trenutnom predsjedniku Donaldu Trumpu, njezino biračko tijelo moglo bi napakostiti aktualnom prvom čovjeku SAD-a nagrađujući njegovu nemezu, bivšeg predsjednika Obamu, Oscarom za prvi izlet u filmsku produkciju. A s obzirom na kvalitetu “American Factoryja”, ne može se reći da bi mnogo pogriješili.
