“Moj stan” – Veliki san, mali stan

Teško je željeti ono što imamo, kao i biti zaljubljen u ono što poznajemo. Dramaturgiju svog malog, a opet tako grandioznog redateljskog debija, petnaestominutnog remek-djela “Moj stan” (Zagreb film, 1962.), Zvonimir Berković sagradio je na temeljima nepresušne tenzije onoga što već jest i onoga što bi tek moglo biti. Priča je to o sasvim običnoj, tročlanoj zagrebačkoj obitelji, koja živi u sasvim običnom malom stanu, sanjajući o jednom malo većem, koji bi njihov život konačno katapultirao prema nečem – većem i boljem. Kroz priču nas vodi djevojčica čija školska domaća zadaća na temu “Moj stan” služi kao voice-over naracija (“Ja imam lijepi stan. Moj stan je u jednoj velikoj, novoj kući. Ranije sam stanovala u jednoj starijoj, ružnoj kući. Prije rata u našoj zemlji gradili su samo stare, ružne kuće”). Obitelj će se u konačnici iz donjogradskog podstanarstva konačno preseliti u novogradnju na Savici, gdje će ih dočekati uglancani stan jednako skučenih gabarita.

Nevinost i samouvjerenost kojom djevojčica izgovara ove riječi samo naglašavaju vječni procijep između dva svijeta u konstantnoj kavgi: naboranog ciničnog iskustva i leptirića prvih susreta. Berković ovim riječima odmah u početku majstorski postavlja okvir za finu kritiku socijalističkog urbanizma, ali i važnije, njegovog obligatornog optimizma. Korištenje pripovjedne perspektive djeteta koja omogućuje ironijsku distancu prema svijetu odraslih, redatelj crpi nadahnotušću “Dnevnika malog Perice” Vjekoslava Majera, kasnijeg temelja Golikova klasika “Tko pjeva zlo ne misli” iz 1970. godine. Zvonimira Berkovića, međutim, u doba nastanka “Stana” početkom šezdesetih, ni u kojem slučaju ne možemo smatrati scenarističkim novajlijom. Nekoliko godina ranije naš filmski autor zarezao je antologijsku scenarističku recku s legendarnim “H-8” (1958) Nikole Tanhofera, dok njegov redateljski debi svjedoči kako je i kao redatelj – koji će nekoliko godina kasnije zablistati u dugom metru remek-djelom “Rondo” (1966) – itekako dobro znao što radi.

Prije samog početka naracije, Berković u “Mojem stanu” vješto izmjenjuje tri plana kojima nas uvodi u svoju filmsku svakodnevicu. S detalja bilježnice i naslova domaće zadaće / filma, redatelj pokretom kamere plovi prema blizom planu djevojčičinog lica; s njega na još širi plan pogleda na dvorište, kroz prozor uz koji ona sjedi. Berković i u ostatku filma kroz intimni, blizi prikaz obitelji, vješto podastire širi kontekst postratnog jugoslavenskog društva i njegovih vrijednosti; socijalističke države koja odvažno obnavlja svoje lice iz ruševina, pozivajući pritom vlastite stanovnike na zdušno uključivanje u mit o boljoj budućnosti. Na svakodnevnoj mikro-razini pisanog rješenja za novi stan, ispostavlja se da skokovi s magarca na konja često ne završavaju prema planiranim narudžbama. Stan naše filmske obitelji malen je i skučen, bez dovoljno mjesta za sjedenje, toliko da se i televizor gleda u ogledalu. Novo stambeno utočište nema niti balkon, pa obitelj odlazi u šetnje gradom u kojoj se djeca zabavljaju brojeći balkone na drugim zgradama. Da sve ipak ne protekne u skupljanju zrnaca gorko-žudećeg peluda, zadužen je prizor djevojčice koja se tješi pogledom na okolne potleušice i njihove stanovnike bez ugrađenog vodovoda.

Berkovićev film pun je melankoličnog humora, onog u čijoj pozadini čuče uvidi o našim zabludama i ograničenostima, a koji proizlazi iz dinamičnog odnosa zvuka što ga tvore djevojčičino pripovijedanje, naglašeni prizorni zvukovi i groteskna glazbena tema te pomno osmišljene slikovne razine koju čine besprijekorno režirane komične minijature. Kad smo već kod režijskih superlativa, prisjetimo se trenutka u povijesti kad je Berković svojim filmskim prvijencem oduševio ne samo žiri u Cannesu 1963. godine (Nagrada za najbolji kratkometražni film), već i anticipirao suvremenu modu hibridne filmske forme. “Moj stan” je preko pola stoljeća pogrešno nazivan dokumentarnim filmom, da bi u nedavno objavljenoj monumentalnoj monografiji “Berković” (Diana Nenadić i Nenad Polimac; Hrvatski filmski savez, 2016.), film osvanuo pod sveobuhvatnim igrano-dokumentarnim nazivnikom. Iz kojeg god klasifikacijskog rakursa promatrali “Moj stan”, u ovom gorko-slatkom filmskom dragulju nesumnjivo čuči okrutna istina obavijena iskupljujućom košuljicom humora i dobroćudne ironije, kojima opravdavamo besmrtno neugaslu želju o posjedovanju nečega što nemamo.

“Prozori” su realizirani u suradnji s Hrvatskim filmskim savezom i njegovim filmskim arhivom.