EsejiProzori"Moj stan" - Veliki san, mali stan

“Moj stan” – Veliki san, mali stan

|

Teško je željeti ono što imamo, kao i biti zaljubljen u ono što poznajemo. Dramaturgiju svog malog, a opet tako grandioznog redateljskog debija, petnaestominutnog remek-djela “Moj stan” (Zagreb film, 1962.), Zvonimir Berković sagradio je na temeljima nepresušne tenzije onoga što već jest i onoga što bi tek moglo biti. Priča je to o sasvim običnoj, tročlanoj zagrebačkoj obitelji, koja živi u sasvim običnom malom stanu, sanjajući o jednom malo većem, koji bi njihov život konačno katapultirao prema nečem – većem i boljem. Kroz priču nas vodi djevojčica čija školska domaća zadaća na temu “Moj stan” služi kao voice-over naracija (“Ja imam lijepi stan. Moj stan je u jednoj velikoj, novoj kući. Ranije sam stanovala u jednoj starijoj, ružnoj kući. Prije rata u našoj zemlji gradili su samo stare, ružne kuće”). Obitelj će se u konačnici iz donjogradskog podstanarstva konačno preseliti u novogradnju na Savici, gdje će ih dočekati uglancani stan jednako skučenih gabarita.

Nevinost i samouvjerenost kojom djevojčica izgovara ove riječi samo naglašavaju vječni procijep između dva svijeta u konstantnoj kavgi: naboranog ciničnog iskustva i leptirića prvih susreta. Berković ovim riječima odmah u početku majstorski postavlja okvir za finu kritiku socijalističkog urbanizma, ali i važnije, njegovog obligatornog optimizma. Korištenje pripovjedne perspektive djeteta koja omogućuje ironijsku distancu prema svijetu odraslih, redatelj crpi nadahnotušću “Dnevnika malog Perice” Vjekoslava Majera, kasnijeg temelja Golikova klasika “Tko pjeva zlo ne misli” iz 1970. godine. Zvonimira Berkovića, međutim, u doba nastanka “Stana” početkom šezdesetih, ni u kojem slučaju ne možemo smatrati scenarističkim novajlijom. Nekoliko godina ranije naš filmski autor zarezao je antologijsku scenarističku recku s legendarnim “H-8” (1958) Nikole Tanhofera, dok njegov redateljski debi svjedoči kako je i kao redatelj – koji će nekoliko godina kasnije zablistati u dugom metru remek-djelom “Rondo” (1966) – itekako dobro znao što radi.

Prije samog početka naracije, Berković u “Mojem stanu” vješto izmjenjuje tri plana kojima nas uvodi u svoju filmsku svakodnevicu. S detalja bilježnice i naslova domaće zadaće / filma, redatelj pokretom kamere plovi prema blizom planu djevojčičinog lica; s njega na još širi plan pogleda na dvorište, kroz prozor uz koji ona sjedi. Berković i u ostatku filma kroz intimni, blizi prikaz obitelji, vješto podastire širi kontekst postratnog jugoslavenskog društva i njegovih vrijednosti; socijalističke države koja odvažno obnavlja svoje lice iz ruševina, pozivajući pritom vlastite stanovnike na zdušno uključivanje u mit o boljoj budućnosti. Na svakodnevnoj mikro-razini pisanog rješenja za novi stan, ispostavlja se da skokovi s magarca na konja često ne završavaju prema planiranim narudžbama. Stan naše filmske obitelji malen je i skučen, bez dovoljno mjesta za sjedenje, toliko da se i televizor gleda u ogledalu. Novo stambeno utočište nema niti balkon, pa obitelj odlazi u šetnje gradom u kojoj se djeca zabavljaju brojeći balkone na drugim zgradama. Da sve ipak ne protekne u skupljanju zrnaca gorko-žudećeg peluda, zadužen je prizor djevojčice koja se tješi pogledom na okolne potleušice i njihove stanovnike bez ugrađenog vodovoda.

Berkovićev film pun je melankoličnog humora, onog u čijoj pozadini čuče uvidi o našim zabludama i ograničenostima, a koji proizlazi iz dinamičnog odnosa zvuka što ga tvore djevojčičino pripovijedanje, naglašeni prizorni zvukovi i groteskna glazbena tema te pomno osmišljene slikovne razine koju čine besprijekorno režirane komične minijature. Kad smo već kod režijskih superlativa, prisjetimo se trenutka u povijesti kad je Berković svojim filmskim prvijencem oduševio ne samo žiri u Cannesu 1963. godine (Nagrada za najbolji kratkometražni film), već i anticipirao suvremenu modu hibridne filmske forme. “Moj stan” je preko pola stoljeća pogrešno nazivan dokumentarnim filmom, da bi u nedavno objavljenoj monumentalnoj monografiji “Berković” (Diana Nenadić i Nenad Polimac; Hrvatski filmski savez, 2016.), film osvanuo pod sveobuhvatnim igrano-dokumentarnim nazivnikom. Iz kojeg god klasifikacijskog rakursa promatrali “Moj stan”, u ovom gorko-slatkom filmskom dragulju nesumnjivo čuči okrutna istina obavijena iskupljujućom košuljicom humora i dobroćudne ironije, kojima opravdavamo besmrtno neugaslu želju o posjedovanju nečega što nemamo.

“Moj stan”

  • Scenarij i režija: Zvonimir Berković
  • Kamera: Hrvoje Šarić
  • Produkcija: Zagreb film
  • Godina proizvodnje: 1962.
  • Trajanje: 14 minuta

“Prozori” su realizirani u suradnji s Hrvatskim filmskim savezom i njegovim filmskim arhivom.

Najnovije

Rijeka koja spaja, rijeka koja razgraničuje

Treću sezonu "Istočnih horizonata" otvara esej o filmu "Nakdong River" / "Nakdonggang" (1952 ) Jeon Chang-keuna.

Dina Pokrajac: “Problematiziramo sukobe u širem smislu”

Direktorica Subversive Film Festivala Dina Pokrajac za Dokumentarni.net najavljuje osamnaesto izdanje ove filsmke manifestacije.

“Funk YU” Franka Dujmića na 8. Funk konferenciji

Dokumentrarni film "Funk YU" (2024) Franka Dujmića bit će prikazan na 8. Funk konferenciji.

U tijeku prijave za radionicu kreativnog dokumentarnog filma Kino kluba Split

U tijeku su prijave za radionicu kreativnog dokumentarnog filma Kino kluba Split.

Bogat dokumentarni program 18. Subversive Film Festivala

Na 18. izdanju Subversive Film Festivala (19.5. - 31.5.) ponovno nas čeka bogat program dokumentarnih filmova.

U hrvatska kina uskoro dolazi dokumentarac o Borivoju Dovnikoviću Bordi

U hrvatska kina uskoro dolazi dokumentarac o Borivoju Dovnikoviću Bordi - "Škola hodanja 2" (2025) Jelene Novaković.

Novo staro čulo dokumentaristike

Na 21. ZagrebDoxu po prvi put je održan i popratni program pod nazivom "Audio Dox", posvećen formi audiodokumentaraca.

21. ZagrebDox: “Invazija” – Nazvati stvari pravim imenom

"Invazija" / "The Invasion" (2024) Sergeja Loznice samim svojim naslovom ruši koncepciju suvremene povijesti kakvu ispisuje Kremlj.

“The Great War” – Početak zlatnog doba BBC-jeve dokumentaristike

Kroz seriju eseja "Zlatno doba BBC-jeve dokumentaristike" kronološki ćemo se osvrnuti na reprezentativne radove toga razdoblja.

U tijeku prijave za Tabor New Frame Film

Nakon 22 godine Tabor Film Festivala, spomenuta filmska manifestacija počinje novo poglavlje. Od ove godine kreće Tabor New Frame Film.

Povezani tekstovi

“The Great War” – Početak zlatnog doba BBC-jeve dokumentaristike

Kroz seriju eseja "Zlatno doba BBC-jeve dokumentaristike" kronološki ćemo se osvrnuti na reprezentativne radove toga razdoblja.

“Metallica: Some Kind of Monster” – Gorostas na koljenima

Posljednji ovosezonski "Rockdocs" za temu ima film "Metallica: Some Kind of Monster" (2004) redateljskog para Joe Berlinger - Bruce Sinofsky.

Neminovni nemi svet

Zamišljen kao omaž poeziji Francisa Pongea, "God Only Knows" (1994) Jean-Daniela Polleta nudi autorsku transpoziciju Pongeove poetike.

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime