Tračanju je teško odoljeti unatoč njegovim negativnim konotacijama, ali ono nije nimalo površna usmena forma, dapače, trač je žanr usmenog pripovijedanja sa svojim konvencijama. Za trač je ključno da je on priča iz druge ruke, kojoj nismo direktno svjedočili i koja nerijetko, upravo zbog te zadatosti, lako sklizne u preuveličavanje i nadogradnju elementima koji je dodatno udaljavaju od istine.
Teoretičar književnosti Mihail Bahtin ustvrdio je da se u svakodnevnom govoru najviše govori o onome o čemu govore drugi, što znači da u njemu odjekuje višeglasje naših i tuđih riječi. Kad tračamo, pozivamo se na druge, kažemo “čula sam…”, “priča se…”, zbog čega si uzimamo za pravo da priču nadoštuklamo novim elementima u žaru pripovijedanja. Tračanje je danas od pukog govornog fenomena dobilo i dimenziju potvrde zahvaljujući tehnološkome razvoju, pa se lako izrađuju snimke zaslona i snimaju videozapisi nečijeg ponašanja, što se onda dijeli brzinom munje različitim platformama za komunikaciju. Fantastični element nadogradnje trača tehnologija odrađuje fotošopom, čime se razlika između fikcije i stvarnosti dodatno zamućuje. No, tehnološki potpomognuti trač prešao je sa svakodnevnih razgovora običnih ljudi na više upravljačke razine i postao fake news, s nažalost dalekosežnim geopolitičkim i inim posljedicama kojima svakodnevno svjedočimo.
Upravo tu negdje, između lokalnog trača i lažnih vijesti, smješta se priča iz okolice istarskog grada Umaga, o gospođi koja je u okolnim šumama tijekom berbe šparoga vidjela medvjeda, divlju zvijer koja inače ne nastanjuje naš najveći poluotok. Ovakva nevjerojatna priča ubrzo se proširila gradićem i postala lokalni fenomen, o kojem je Ivan Grgur snimio kratkometražni dokumentarni film “Medo u šparugama” (Zagreb film, 2025.), koji je nakon prošlogodišnje svjetske premijere na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu te prikazivanja na IDFA-i, hrvatsku premijeru imao na ovogodišnjem ZagrebDoxu.
Nakon uvodnih kadrova koji oslikavaju ljetnu žegu istarske obale i prirodne ljepote okolnih šumaraka, Grgur odlično prenosi mehanizme širenja priče o medi spajajući spomenute konvencije trača s onima true crime dokumentarca, što proizvodi komične efekte. Svjedokinja koja tvrdi da je ugledala medu, vraća se na mjesto zločina i prepričava svoje iskustvo, a tijekom filma intervjuiraju se mještani, od kojih neki imaju i materijalne dokaze o prisustvu medvjeda, te policajac i lovočuvar kao predstavnici lokalnih institucija.
Grgura u filmu prvenstveno zanima način na koji se priča proširila, upravo Bahtinovo višeglasje, koje reprezentira brzom izmjenom kratkih intervjua s Umažanima, čime se vješto prenosi hitro širenje informacije u ležernom i humorističnom tonu. Stariji muškarci komentiraju kontroverzni događaj uz partiju šaha, prodavači žestica i šparoga uz lokalne istarske ceste imaju svoja viđenja i probleme, a sve naravno prenosi porukama brzinom munje. Nakon prvih komentara o događaju, prepričavanje počinje poprimati prave obrise trača nadodavanjem spekulacija. Ako je uočeni medvjed mladunče, onda je blizu i mama medvjedica ili više medvjeda, možda medo ipak nije tako mali jer otisci šapa ukazuju na nešto veći primjerak, a moguće da je medu već netko ustrijelio. Priče iz druge ili treće ruke nailaze na skeptike.
Neki u priču nimalo ne vjeruju, dapače, smatraju da je svjedokinja to izmislila usred sezone berbe šparoga kako bi utjerala strah u kosti ostalim beračima koji će izbjegavati mjesto zločina pa će sve šparoge ostati njoj. Ali ne bere ih samo lokalno stanovništvo, priča je ista kao s nešto cjenjenijom hranom, tartufima. Tu su Slovenci i Talijani koji žive blizu granice ili imaju nekretninu u Istri pa su sada konkurencija lokalnim beračima u ionako kratkoj sezoni berbe. Druga varijanta skeptika tvrdi da je medo postao odvraćajući čimbenik, izmišljen radi gramzivosti pojedinaca, zamijenivši zmiju, životinju koje se inače treba paziti kada se ide u šparoge.
Nije bitno je li medo stvaran ili nije, ono što ostaje od nevjerojatnog događaja je priča o zajednici i njezinim problemima u kojima se reflektira problematika društvene ovisnosti o tehnologijama i njezinim reperkusijama te tendencija svrstavanja u tabore iz kojih nitko ne čuje onog drugog.
Ali mi ipak živimo u svijetu kojim dominira tehnologija pa tako ne možemo više samo nešto tvrditi, već tvrdnje moramo moći potvrditi vizualnim dokazima. Baš kao što je slučaj s himalajskim Jetijem, sjevernoameričkim Bigfootom ili škotskoj Nessie, sumnjičavci traže dokaz. Odnosno, vlastito nevjerovanje u priču s medom potkrjepljuju činjenicom da zvijer nitko nije fotografirao, čime bi trač prestao biti tračem – postao bi vijest te se približio sferi istine.
U razlici između vjerovanja i nevjerovanja očituje se i svojevrsni generacijski jaz u kojem su stariji ljudi uglavnom sumnjičavi prema priči zato što joj svih tih godina svog života nisu nikada svjedočili, dok se među pripadnicima mlađe populacije ističe iskustvo mladića koji u priči o medi pronalazi spiritualnu dimenziju. Suočen s teškom životnom situacijom, vijest o medi ga je ponukala da potraži simboliku te životinje, što mu je zatim omogućilo da pronađe unutarnju snagu u teškim trenucima. Za nesretnog mladića umaški medo, bio on stvaran ili ne, na kraju je nebitan. Bitan je onaj medo u nama, kao simbol izdržavanja životnih nedaća.
Priča o medi nije samo lokalna priča u kojoj se zrcali ljudska priroda i fenomen funkcioniranja tračeva i lažnih vijesti; razni narativni rukavci koji proizlaze iz reakcija stanovnika upoznaju nas s problemima lokalne zajednice, koja postaje sinegdoha šire slike društva. Sumnje oko područja kretanja mede otvaraju priču o žicama koje štite određena područja od migranata, o smanjenju šumskih područja usred širenja divlje apartmanizacije i o začudnim potrebama pojedinaca da ubijenu divljač izlažu kao trofej. Zaključivanjem priče o medi spiritualnom dimenzijom, Grgur poentira sličnom tezom kao ožalošćeni mladić.
Nije bitno je li medo stvaran ili nije, ono što ostaje od nevjerojatnog događaja je priča o zajednici i njezinim problemima u kojima se reflektira problematika društvene ovisnosti o tehnologijama i njezinim reperkusijama te tendencija svrstavanja u tabore iz kojih nitko ne čuje onog drugog. Iako se u svega dvadesetak minuta Grgur dotakao brojnih tema koje se narativno vrlo skladno nadograđuju, baš kao i fantastični dijelovi u priči o medi, zapravo je šteta što film nije u nešto dužem metru, kako bi se gorući lokalni problemi mogli adresirati, polazeći naravno od sada već legendarnog stvorenja.