“Majka Božja Letnička” – Ujedinjeni u nemoći

In memoriam: Anđelko Klobučar (11.7.1931. – 7.8.2016.)

Uzvišeno i nisko; ljudsko i božansko; sveto i profano; obično nerazdvojno idu ruku pod ruku reflektirajući vlastite krajnosti. Gdje se zaziva milost, obično je sve okupano u nemilosti, a onome koji nadobudno gleda prema nebu noge su najčešće zabetonirane u blatu. Oslikavanje suživota krajnosti prvi je filmski sloj dokumentarnog djela “Majka Božja Letnička” (1972) televizijske legende Eduarda Galića koji je u pola stoljeća dugoj – i još uvijek neposustajućoj – karijeri snimio nebrojene dokumentarne filmove, televizijske serije, ali i jedno iznimno cjelovečernje igrano ostvarenje, zanemareni ratni klasik “Crne ptice” iz 1967. godine. Karijeru je ovaj rođeni Trogiranin (1936.) započeo upravo nizom poetskih dokumentaraca (“Sunt lacrimea rerum”, 1965.; “Predvečerje”, 1966.; “Klesari”, 1968.) u kojima dominira asocijativni tretman zvuka i slike. Uz onodobne filmove Ante Babaje, navedeni Galićevi filmovi predstavljaju vrhunac pionirskih modernističkih promišljanja u domaćoj dokumentaristici. Početkom sedamdesetih autor se okreće televiziji i reportaži, a film “Majka Božja Letnička” autor je snimio na Kosovu, preciznije u tada većinski hrvatskom selu Letnica u Gornjoj Moravi.

Zašto baš Letnica? Galić je bazu “Majke Božje” odabrao iz razloga što su tamošnje svetište Gospe Letničke posjećivali mnogobrojni hodočasnici – Romi, Janjevci, Albanci, Srbi… – kako bi čudotvorna Majka Božja doskočila njihovim problemima, najčešće vezanima za potomstvo. Prvi prizori filma dovode nas u srce gusto posjećene procesije i mise, zorno ilustrirajući pokorno provođenje kršćanskih rituala od strane ubogog puka. Ispred svetišta se, međutim, bezbrižno njiše vašarski vrtuljak, dio sajma za svjetinu koja u paralelnom okruženju više ne izgleda naročito bogobojazno. Galić montažno nastavlja sukobljavati prizore nemoćnog mnoštva i njihovog umiljavajućeg klanjanja Gospodu – a sve kako bi od Svevišnjeg izvukao (još) ponekog potomka – te onih u kojima se siromašni manjinci opet transformiraju u isuviše ljudska bića željna hrane, pića i glazbe. Ovaj krležijanski spoj živopisnih krajnosti ljudskog iskustva osnovna je strukturna i tematska nit filma na vizualnoj razini.

No osim slike, tu je i naracija iz koje saznajemo kako je Letnica savršen primjer jugoslavenskog ekumenizma, konkretno pretočenog u ujedinjenu molitvu raznoraznih nacija i plemena bivše države na jednom mjestu. U tom ne odveć skrivenom podtekstu s propagandnim okusom, Albanci, Srbi, Hrvati i Romi pod Gospinim tugaljivim očima možda i nakratko spuštaju mačeve, ali to rade ujedinjeni u nemoći. Svim tim ljudima zajednički je tek očaj, koji ih jednosmjernom ulicom tjera prema vjerovanju kako će im plodnost i zdravlje donijeti vjerski ritual. Galić cijeli proces potanko bilježi, poput prizora ckrvene svjetine koja svoju odjeću, okačenu o drveni štap, prinosi Gospi pod noge. Ovaj poganski moment u navodno kršćanskom štovanju Gospe pokazuje postojanje drevnijih i univerzalnijih protokola od jugoslavenskog ekumenizma – slijepe vjere onih koji osim ufanja ništa drugo niti nemaju.

Galićeva dinamički koncipirana reportažna kamera uporno vrluda svetištem i vašarom ponašajući se poput kakva znatiželjnog namjernika koji ne može odoliti a da ne zaviri u svaki zakutak ovog utočišta nemoćnih. Redatelj naše oči konstantno zaustavlja na intrigantnim licima djece i njihovih napaćenih roditelja, pristiglih na konačno odredište kako bi zagrabili malo nade i tek mrvicu više veselja. Nad njihovim nesrećom išaranim licima blagotvorno odzvanjaju sublimne orgulje velikog hrvatskog skladatelja Anđelka Klobučara. Njegova glazba, bar u kratkotrajnom susretu filmske slike i zvuka, ovim nebitnicima svih rasa i profila pruža zlatnu ruku uzvišene milosti. Pa bila ona i samo čudo iluzije koju im pred našim očima poklanja jedan drugi Svevišnji. Onaj kojeg zovu – redatelj.

Projekt “Prozori” sufinanciran je sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).