PočetnaEseji"Majka Božja Letnička" – Ujedinjeni u nemoći

“Majka Božja Letnička” – Ujedinjeni u nemoći

-

In memoriam: Anđelko Klobučar (11.7.1931. – 7.8.2016.)

Uzvišeno i nisko; ljudsko i božansko; sveto i profano; obično nerazdvojno idu ruku pod ruku reflektirajući vlastite krajnosti. Gdje se zaziva milost, obično je sve okupano u nemilosti, a onome koji nadobudno gleda prema nebu noge su najčešće zabetonirane u blatu. Oslikavanje suživota krajnosti prvi je filmski sloj dokumentarnog djela “Majka Božja Letnička” (1972) televizijske legende Eduarda Galića koji je u pola stoljeća dugoj – i još uvijek neposustajućoj – karijeri snimio nebrojene dokumentarne filmove, televizijske serije, ali i jedno iznimno cjelovečernje igrano ostvarenje, zanemareni ratni klasik Crne ptice” iz 1967. godine. Karijeru je ovaj rođeni Trogiranin (1936.) započeo upravo nizom poetskih dokumentaraca (“Sunt lacrimea rerum”, 1965.; “Predvečerje”, 1966.; “Klesari”, 1968.) u kojima dominira asocijativni tretman zvuka i slike. Uz onodobne filmove Ante Babaje, navedeni Galićevi filmovi predstavljaju vrhunac pionirskih modernističkih promišljanja u domaćoj dokumentaristici. Početkom sedamdesetih autor se okreće televiziji i reportaži, a film “Majka Božja Letnička” autor je snimio na Kosovu, preciznije u tada većinski hrvatskom selu Letnica u Gornjoj Moravi.

Zašto baš Letnica? Galić je bazu “Majke Božje” odabrao iz razloga što su tamošnje svetište Gospe Letničke posjećivali mnogobrojni hodočasnici – Romi, Janjevci, Albanci, Srbi… – kako bi čudotvorna Majka Božja doskočila njihovim problemima, najčešće vezanima za potomstvo. Prvi prizori filma dovode nas u srce gusto posjećene procesije i mise, zorno ilustrirajući pokorno provođenje kršćanskih rituala od strane ubogog puka. Ispred svetišta se, međutim, bezbrižno njiše vašarski vrtuljak, dio sajma za svjetinu koja u paralelnom okruženju više ne izgleda naročito bogobojazno. Galić montažno nastavlja sukobljavati prizore nemoćnog mnoštva i njihovog umiljavajućeg klanjanja Gospodu – a sve kako bi od Svevišnjeg izvukao (još) ponekog potomka – te onih u kojima se siromašni manjinci opet transformiraju u isuviše ljudska bića željna hrane, pića i glazbe. Ovaj krležijanski spoj živopisnih krajnosti ljudskog iskustva osnovna je strukturna i tematska nit filma na vizualnoj razini.

Majka Božja Letnička

No osim slike, tu je i naracija iz koje saznajemo kako je Letnica savršen primjer jugoslavenskog ekumenizma, konkretno pretočenog u ujedinjenu molitvu raznoraznih nacija i plemena bivše države na jednom mjestu. U tom ne odveć skrivenom podtekstu s propagandnim okusom, Albanci, Srbi, Hrvati i Romi pod Gospinim tugaljivim očima možda i nakratko spuštaju mačeve, ali to rade ujedinjeni u nemoći. Svim tim ljudima zajednički je tek očaj, koji ih jednosmjernom ulicom tjera prema vjerovanju kako će im plodnost i zdravlje donijeti vjerski ritual. Galić cijeli proces potanko bilježi, poput prizora ckrvene svjetine koja svoju odjeću, okačenu o drveni štap, prinosi Gospi pod noge. Ovaj poganski moment u navodno kršćanskom štovanju Gospe pokazuje postojanje drevnijih i univerzalnijih protokola od jugoslavenskog ekumenizma – slijepe vjere onih koji osim ufanja ništa drugo niti nemaju.

Galićeva dinamički koncipirana reportažna kamera uporno vrluda svetištem i vašarom ponašajući se poput kakva znatiželjnog namjernika koji ne može odoliti a da ne zaviri u svaki zakutak ovog utočišta nemoćnih. Redatelj naše oči konstantno zaustavlja na intrigantnim licima djece i njihovih napaćenih roditelja, pristiglih na konačno odredište kako bi zagrabili malo nade i tek mrvicu više veselja. Nad njihovim nesrećom išaranim licima blagotvorno odzvanjaju sublimne orgulje velikog hrvatskog skladatelja Anđelka Klobučara. Njegova glazba, bar u kratkotrajnom susretu filmske slike i zvuka, ovim nebitnicima svih rasa i profila pruža zlatnu ruku uzvišene milosti. Pa bila ona i samo čudo iluzije koju im pred našim očima poklanja jedan drugi Svevišnji. Onaj kojeg zovu – redatelj.

“Majka Božja Letnička”

  • Scenarij i režija: Eduard Galić
  • Direktor fotografije: Antun Markić
  • Montaža: Blaženka Jenčik
  • Glazba: Anđelko Klobučar
  • Produkcija: Zagreb film
  • Godina proizvodnje: 1972.
  • Trajanje: 19 minuta

Projekt “Prozori” sufinanciran je sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

21. Human Rights Film Festival: “Čovjek u crnom” – Čujna crnina

Wang Xilinov život kroz film "Čovjek u crnom" (2023) Wang Binga izražen je kao još jedan stavak u životu ovog kompozitora.

21. Human Rights Film Festival: “Projekt” – Odmatanje slojeva zbilje

"Projekt" (2023) Dane Komljena jezgru ima u prenamijenjenom trgovačkom kompleksu u nigerijskom Lagosu.

21. Human Rights Film Festival: “Draga Fiona” – U potrazi za idealnim gledateljem

Film "Draga Fiona" / "Dearest Fiona" (2023) redateljice Fione Tan mogao bi poslužiti kao eskperiment potrage za idealnim gledateljem.

Znanstveni skup “Filmologija, kritika, umjetnost” povodom osamdesetog rođendana Hrvoja Turkovića

Povodom osamdesetog rođendana Hrvoja Turkovića, u Zagrebu će se od 9. do 10. prosinca održavati znanstveni skup "Filmologija, kritika, umjetnost".

21. Human Rights Film Festival: “Gdje su nestali svi osmijesi?” – Izvana gladac, iznutra jadac

Na ovogodišnjem HRFF-u prikazat će se i film "Gdje su nestali svi osmijesi?" / "Where Have All the Smiles Gone" (2023) Anje Strelec.

Klasici svjetske dokumentaristike, 3. sezona

“Darwinova noćna mora” – Predatorske ribe i oružje u kolijevci čovječanstva

Posljednji esej treće sezone "Klasika" rezerviran je za dokumentarni film "Darwinova noćna mora" (2004) Huberta Saupera.

“Mali Dieter želi letjeti” – Ekstatično do neba

"Mali Dieter želi letjeti" (1997) spada među najpoznatija dokumentaristička djela velikog njemačkog redatelja Wernera Herzoga.

“Titicut Follies” – Čiste sobe i tužni varijetei

U trećem eseju treće sezone "Klasika svjetske dokumentaristike" pišemo o dokumentarcu "Titicut Follies" (1967) Fredericka Wisemana.

“Crumb” – Umjetnost kao jedini izbor

Dokumentarac "Crumb" (1994) Terryja Zwigoffa o strip-umjetniku Robertu Crumbu, spada među najistaknutije primjerke doku-biografskog žanra.

“Shermanov marš” – Generali i ljubavnici

Treću sezonu "Klasika svjetske dokumentaristike" otvaramo s dokumentarcem "Shermanov marš" / "Sherman's March" (1985) Rossa McElweeja.

Dokultura, 3. sezona

Snaga je u detalju

Posljednji esej treće sezone "Dokulture" donosi tekst o hrvatskim filmskim vaninstitucionalnim programima.

Fiksiranje na margini

Shvatimo li film kao neizostavni dio kulture i umjetničkog stvaralaštva, obrazovni je sustav prva točka stjecanja šireg filmskog znanja.

Steći filmsku kulturu – od apstrakcije prema konzumerizmu

Prvi esej treće sezone "Dokulture" bavi se (ne)dostupnošću filmova široj publici, naročito iz kuta dokumentarnog roda.