Dokumentarni.net vam donosi komentar ravnatelja Factuma i direktora ZagrebDoxa, Nenada Puhovskog, na nedavno završene 24. Dane hrvatskog filma. Tekst prenosimo u cijelosti.
Kada sam saznao da većina Factumovih filmova – “Goli”, “Djeca tranzicije” i “Prolaz za Stellu” nisu ušli u konkurenciju Dana hrvatskog filma, dogovorili smo se da nitko, uključujući i mene, to javno ne komentira. Barem ne u vrijeme prije, za, i neposredno nakon festivala.
Dapače, odbio sam pozive nekih kolega producenata da zajedno protestiramo i zbog nekih drugih nelogičnosti u selekciji. Jednostavno, svaki festival ima pravo na potpunu programsku autonomnost. I odgovornost koja ide uz to.
Jedino sam bio predložio da filmove povučemo iz Salona odbijenih jer se radi o posve nedefiniranom programskom segmentu koji ne postoji u Pravilniku Dana, a niti u njegovom katalogu. Neki su se autori s time složili, neki nisu… i na tome je, više/manje ostalo.
Vjerojatno pod utiskom Zlatne medalje za recentnu Factumovu produkciju, koju sam nekoliko dana prije početaka Dana dobio u Beogradu, moj je jedini komentar bio upućen, i to na privatnom Facebook profilu, umjetničkom direktoru DHF-a, gospodinu Željku Luketiću:
“Vašom selekcijom jedna od uopće najuspješnijih Factumovih godina (‘Goli’, ‘Ljubavna odiseja’, ‘Prolaz za Stellu’, ‘Djeca tranzicije’, ‘Limb’) u koju je uloženo nekoliko godina teškog rada, svedena (je) na jedan film. Time nisu, po mom mišljenju, oštećeni samo autori i gledatelji, već je javnost uskraćena za percepciju tog uspjeha”.
I to je bilo to.
No, g. Luketić me je uputio na svoj intervju u Večernjem listu. I tu stvari postaju čudne.
Naime, na jednom mjestu tog intervjua on kaže da je: “prošlo vrijeme u kojima su Dani mogli prikazati sve što je u jednoj godini snimljeno, pa će u novoj shemi prednost imati nova autorska imena i premijerni naslovi”. Posve legitimno.
No, tek malo dalje, u članku se kaže: “Pitamo ga kakav je odnos Dana hrvatskog filma i Pule kao nacionalnog festivala, a on odgovara kako su počeli pregovore s Ministarstvom kulture da se regulira odnos ta dva festivala jer i Dani žele ući u sustav automatskog financiranja koji je zasad rezerviran za Pulu.”
Dakle – Dani žele biti nacionalni festival i osigurati “automatsko” financiranje, no ne žele biti “smotra” i žele apsolutnu programsku autonomiju. Super!
No, ima jedan problem. Kao prvo, za razliku od Pule, na webu nije moguće pronaći Statut DHF-a. Postoji samo tekst “O festivalu” koji kaže:
“Već više od dva desetljeća ovaj festival funkcionira kao jedna od rijetkih platformi koja široj javnosti donosi pregled najkvalitetnijeg iz domaće kratkometražne i srednjemetražne filmske produkcije u tekućoj godini… Nadolazeća dva izdanja festivala organizirat će novi festivalski tim u sklopu produkcijske kuće Spiritus movens – naša je vizija Dane hrvatskog filma učiniti središtem najkvalitetnijih filmskih uradaka realiziranih u protekloj godini…”
Dakle – kvaliteta, kvaliteta, kvaliteta …
S druge strane, u Pravilniku festivala, kao jedine restrikcije za (ne)primanje filma u selekciju, stoji da moraju biti završeni nakon 1.1.2014., te da se neće uzimati u obzir filmovi prijavljeni za prethodne Dane.
Nigdje nisam mogao pronaći da se automatski diskvalificiraju filmovi “od kojih su neki već imali distribuciju ili su prikazani na televiziji”. Da to piše u Pravilniku, nama bi posao bio jednostavan, premda i tu stvari nisu jednoznačne. Naime, da li se pod distribucijom podrazumijeva projekcija u Dokukinu sa stotinjak sjedala ili pak sustav nezavisnih kina Hrvatske? Da li je prikazivanje na televiziji, ono na HTV1 u 20 sati, ili pak na HTV3 u 23 sata?
U Statutu Pula film festivala, na primjer, jasno piše: “Film koji je na bilo koji način distribuiran ili prikazan u Republici Hrvatskoj ne može biti prikazan prve večeri svečanog otvorenja programa u Areni.” i “Prioritetni status za prikazivanje u Areni imaju filmovi koji nisu na bilo koji način distribuirani ili prikazivani u Republici Hrvatskoj.”
Evo, tako se, barem po mom mišljenju, radi nacionalni, inkluzivni festival koji je “automatski financiran” od Ministarstva…
Ili, ako se želi imati samo premijere, i to mora negdje pisati. No, i tu je važno – kakve? Nacionalne, regionalne, europske, svjetske.?
Dakle, puno je nejasnih stvari…
U svakom slučaju, kako Pravilnik ne propisuje automatsku diskvalifikaciju na temelju distribucije i/ili prikazivanja filma u kinima ili TV, a osnovni je modus festivala kvaliteta, zaključiti mi je da su Factumovi filmovi jednostavno – loši. Dapače, toliko su loši da im je jedino mjesto bilo u Salonu odbijenih, ne nekom nenatjecateljskom ili popratnom programu.
Da se razumijemo. Apsolutno je pravo selektora da to učini.
Samo, život bi bio svima jednostavniji da su se pravila znala na vrijeme …
No, postoji i druga moguća interpretacija. Napominjem da nije moja, već filmskog kritičara Damira Radića, kolege g. Luketića, koji, s obzirom da piše apodiktički, zasigurno ima spoznaje iz prve ruke:
“Da Željko Luketić nije sklon kompromisima pokazala je odluka koja je mnoge iznenadila. Naime, kontinuirano hvaljen i nagrađivan dokumentarac ‘Goli’ Tihe Gudac izostavio je iz konkurencije, jer produkcijska kuća (Factum Nenada Puhovskog) nije poštivala instituciju Dana te je prije podrazumijevajuće projekcije na glavnoj nacionalnoj kinosmotri kratkog, srednjeg i dokumentarnog metra film prikazala na Hrvatskoj televiziji. Luketić je odbijanjem moćnog Factuma želio svima poručiti da se podcjenjivački odnos spram Dana više neće tolerirati, od koga god dolazio.”
Ne mogu, naravno, pouzdano znati da li se u ovom slučaju radilo o treniranju strogoće na producentskoj kući koju vodim, premda je znakovito da su filmovi o kojima se radi imali posve različite predživote – jedan je bio u nezavisnoj distribuciji i na TV-u, drugi samo u nezavisnoj distribuciji, treći niti to…
Ono što posve sigurno mogu reći, jest da je u najmanju ruku nepristojno film, koji je u nepunih godinu dana bio na tridesetak festivala i dobio desetak nagrada, staviti u – Salon odbijenih! To se ne radi. Ne zbog toga što se radi o moćnom producentu. Već stoga što se radi o kolegama sa kojima se mora surađivati i u budućnosti.
Sve ovo ukazuje na činjenicu da je, nesumnjivo, stvoreno dosta zle krvi – prije svega u medijima, po kuloarima, za šankom. Možda iz nespretnosti, neznanja, previsokih ambicija… nije važno. Što se nas tiče, mi smo u Factumu pokušali ne pridonositi tomu i ne stvarati konflikte.
Bez obzira na činjenicu da je ZagrebDox, festival kojeg vodim, internacionalni i zahtjeva složenu logistiku međunarodnog shippinga, hospitalitija i sl, uvijek sam pokušavao biti u izravnom kontaktu s autorima i producentima hrvatskih filmova, pomicati rokove, gledati nezavršene verzije filmova, odlaziti u montaže… Nije to, naravno, uvijek bilo uspješno, no barem sam pokušao.
Kažem to zbog toga što smatram da se ovdje, u najmanju ruku, desio – nedostatak komunikacije. Čudno je, naime, da netko tko po prvi puta vodi jedan festival, sa svojim kolegama komunicira preko intervjua u novinama.
Nema nas puno. Više-manje se znamo. Ured DHF-a i moj su doslovno vrata do vrata. Zar je doista bilo teško doći, sjesti i porazgovarati?
Sada je, prije svega, do Vijeća DHF-a da napravi svoj dio posla, analizira ovogodišnji festival i odredi buduće smjernice. Ili se, što bi u ovom slučaju bila moja preporuka, samoukine.
Teško je, naime, raditi autorski festival pod kapom predstavnika Akademije dramske umjetnosti, Hrvatskog društva filmskih kritičara, Hrvatske kinoteke, Hrvatskog društva filmskih djelatnika, Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatskog filmskog saveza, Hrvatske radiotelevizije, Društva hrvatskih filmskih redatelja, Hrvatske udruge producenata te Hrvatske udruge filmskih snimatelja
Ja na to nikada ne bih pristao.
Nenad Puhovski