Sinoć je svečano otvoren 22. ZagrebDox, koji će u sljedećih tjedan dana u kinima Kaptol Boutiquea publici predstaviti 112 dokumentarnih filmova u 16 programskih cjelina. Program je odabran među gotovo dvije tisuće prijavljenih naslova, a i ove godine donosi pomno kuriran presjek najzanimljivijih ostvarenja recentne svjetske dokumentarne produkcije.
Za festivalsku nagradu Veliki pečat natječe se 20 filmova u Međunarodnoj te 18 u Regionalnoj konkurenciji, a publiku očekuje i niz posebnih projekcija, tematskih programa, predavanja te razgovora s autorima. Na svečanom otvorenju prikazan je film “Sintetičko suosjećanje” / “Synthetic Sincerity” (2025) redatelja Marca Isaacsa.
Prisutne, među kojima su i predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, zamjenik gradonačelnika Grada Zagreba Luka Korlaet, predsjednik Gradske skupštine Matej Mišić, ravnatelj HAVC-a Chris Marcich, veleposlanica Švicarske Konfederacije Beatrice Schaer te dokumentarni redatelj Christian Frei, pozdravili su umjetnički direktor Nenad Puhovski i izvršni direktor Hrvoje Pukšec.
“Negdje u ovo doba 1994. godine, jedan se od mojih tadašnjih studenata vratio s ratišta. Bio je to talentiran, duhovit mladić koji je već na prvoj godini snimio kratak, precizan i intrigantan dokumentarac. No tada, u vremenu o kojem govorim, kao da je preda mnom stajao netko drugi. Glas mu je bio tiši, pokreti sporiji, a oči – gotovo prazne. Iako mu više nisam predavao, pozvao sam ga na kavu. Pričali smo o svemu. No, o ratu nismo govorili. Rekao mi je da odlazi u Njemačku, gdje mu je većina obitelji, i da se najvjerojatnije više neće baviti filmom. Kad smo se rastajali, pogledao me ravno u oči i rekao: ‘Znate, profesore, shvatio sam – ljudi ne umiru u slow motionu.’
“Rastali smo se i više se nismo vidjeli. Pokušao sam ga pronaći, no bez uspjeha. A ta rečenica, koje se često sjetim, ostala je kao nehotičan sažetak vremena u kojem živimo. S jedne strane, svijet filmske, artificijelne stvarnosti, slow motiona, deep fakea i umjetne inteligencije. S druge, sve više nemilosrdnih ratova. Ratova u kojima umiru stvarni ljudi. Od krvi i mesa. Bez filmskih intervencija… U trenutku kada se samo na YouTubeu svakodnevno objavljuje preko pet milijuna sati videa, kada čitav skromni dokumentarni film može koštati kao i jedna oskarovska ceremonija, kada novinske redakcije iz dana u dan odlučuju koje si globalno ratno žarište uopće mogu priuštiti pratiti, i kada granica između umjetnog i stvarnog postaje sve neprozirnija – programiranje dokumentarnog festivala zahtjevnije je nego ikad.
“No upravo tada shvaćamo: mi smo tek predselektori. Jer, na svu sreću, imamo publiku koja ne samo da vjeruje onome što radimo nego to zna i sama prepoznati, odabrati i prosuditi. A to, zapravo, olakšava stvari. Jer – ne samo na festivalu – u ovom nesigurnom svijetu, mi ipak ostajemo zajedno. Stoga ovaj festival započinjemo filmom o umjetnoj inteligenciji. Završavamo filmom o ratu u Ukrajini. Putujte s nama”, izjavio je Nenad Puhovski.
Projekciju filma “Sintetičko suosjećanje” najavio je sam autor Marc Isaacs predstavivši publici kontekst i ideju nastanka filma. Isaacs je istaknuo kako je 2024. godine, nakon što je vidio AI generirani video muškarca u baru uronjenog u misli, počeo razmišljati o budućnosti filmskog stvaralaštva u eri umjetne inteligencije. “Što donosi budućnost za nas kao filmske autore u svijetu u kojem možda više neće biti potrebne kamere, ni stvarni svijet, ni ljudi ni razgovor s njima?”, rekao je Isaacs, dodajući kako ga je to potaknulo na promišljanje o “smrti reprezentacije” na filmu.
Cjelokupni program te raspored ovogodišnjeg ZagrebDoxa možete pronaći na službenoj festivalskoj stranici.