VijestiSinoć službeno otvoren 22. ZagrebDox

Sinoć službeno otvoren 22. ZagrebDox

|

Sinoć je svečano otvoren 22. ZagrebDox, koji će u sljedećih tjedan dana u kinima Kaptol Boutiquea publici predstaviti 112 dokumentarnih filmova u 16 programskih cjelina. Program je odabran među gotovo dvije tisuće prijavljenih naslova, a i ove godine donosi pomno kuriran presjek najzanimljivijih ostvarenja recentne svjetske dokumentarne produkcije.

Za festivalsku nagradu Veliki pečat natječe se 20 filmova u Međunarodnoj te 18 u Regionalnoj konkurenciji, a publiku očekuje i niz posebnih projekcija, tematskih programa, predavanja te razgovora s autorima. Na svečanom otvorenju prikazan je film “Sintetičko suosjećanje” / “Synthetic Sincerity” (2025) redatelja Marca Isaacsa.

Prisutne, među kojima su i predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, zamjenik gradonačelnika Grada Zagreba Luka Korlaet, predsjednik Gradske skupštine Matej Mišić, ravnatelj HAVC-a Chris Marcich, veleposlanica Švicarske Konfederacije Beatrice Schaer te dokumentarni redatelj Christian Frei, pozdravili su umjetnički direktor Nenad Puhovski i izvršni direktor Hrvoje Pukšec.

“Negdje u ovo doba 1994. godine, jedan se od mojih tadašnjih studenata vratio s ratišta. Bio je to talentiran, duhovit mladić koji je već na prvoj godini snimio kratak, precizan i intrigantan dokumentarac. No tada, u vremenu o kojem govorim, kao da je preda mnom stajao netko drugi. Glas mu je bio tiši, pokreti sporiji, a oči – gotovo prazne. Iako mu više nisam predavao, pozvao sam ga na kavu. Pričali smo o svemu. No, o ratu nismo govorili. Rekao mi je da odlazi u Njemačku, gdje mu je većina obitelji, i da se najvjerojatnije više neće baviti filmom. Kad smo se rastajali, pogledao me ravno u oči i rekao: ‘Znate, profesore, shvatio sam – ljudi ne umiru u slow motionu.’

“Rastali smo se i više se nismo vidjeli. Pokušao sam ga pronaći, no bez uspjeha. A ta rečenica, koje se često sjetim, ostala je kao nehotičan sažetak vremena u kojem živimo. S jedne strane, svijet filmske, artificijelne stvarnosti, slow motiona, deep fakea i umjetne inteligencije. S druge, sve više nemilosrdnih ratova. Ratova u kojima umiru stvarni ljudi. Od krvi i mesa. Bez filmskih intervencija… U trenutku kada se samo na YouTubeu svakodnevno objavljuje preko pet milijuna sati videa, kada čitav skromni dokumentarni film može koštati kao i jedna oskarovska ceremonija, kada novinske redakcije iz dana u dan odlučuju koje si globalno ratno žarište uopće mogu priuštiti pratiti, i kada granica između umjetnog i stvarnog postaje sve neprozirnija – programiranje dokumentarnog festivala zahtjevnije je nego ikad.

“No upravo tada shvaćamo: mi smo tek predselektori. Jer, na svu sreću, imamo publiku koja ne samo da vjeruje onome što radimo nego to zna i sama prepoznati, odabrati i prosuditi. A to, zapravo, olakšava stvari. Jer – ne samo na festivalu – u ovom nesigurnom svijetu, mi ipak ostajemo zajedno. Stoga ovaj festival započinjemo filmom o umjetnoj inteligenciji. Završavamo filmom o ratu u Ukrajini. Putujte s nama”, izjavio je Nenad Puhovski.

Projekciju filma “Sintetičko suosjećanje” najavio je sam autor Marc Isaacs predstavivši publici kontekst i ideju nastanka filma. Isaacs je istaknuo kako je 2024. godine, nakon što je vidio AI generirani video muškarca u baru uronjenog u misli, počeo razmišljati o budućnosti filmskog stvaralaštva u eri umjetne inteligencije. “Što donosi budućnost za nas kao filmske autore u svijetu u kojem možda više neće biti potrebne kamere, ni stvarni svijet, ni ljudi ni razgovor s njima?”, rekao je Isaacs, dodajući kako ga je to potaknulo na promišljanje o “smrti reprezentacije” na filmu.

Cjelokupni program te raspored ovogodišnjeg ZagrebDoxa možete pronaći na službenoj festivalskoj stranici.

Povezani tekstovi

22. ZagrebDox: “Čovjek lavina” – Nema čovjeka koji nema ritma

Unatoč ograničenjima, "Čovjek lavina" (2025) redateljice Slobodanke Radun ostaje dragocjen i emotivan dokumentarac.

22. ZagrebDox: “Subjektivna” – Subjektivnost nije slabost, već polazišna točka

U konačnici, "Subjektivna" (2026) Anje Koprivšek skica je festivalskog iskustva i dnevnički zapis osobne introspekcije.

22. ZagrebDox: “Tragovi pripadanja” – Aporija bezdomnosti

Materijal filma "Tragovi pripadanja" je istodobno introspektivan, logoreičan i kinetičan; veoma osoban, ali uvjetno rečeno i kolektivan.

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Kylie Minogue, Questlove i nova ljubav prema arhivi

U dobu ekrana i 4K videa, ne čudi da su 16mm vrpca koncertne arhive, kućni video s kamkordera ili stari negativi iz kutije za cipele gurnute na tavan, ujedno i egzotični vizualni začin analogne povijesti kod mlađih generacija prikovanih za streaming servise.

Popularna etnografija Libanona

"Voliš li me" (2025) Lane Daher pokazuje da popularna kultura može biti jedan od najbogatijih izvora suvremene etnografije.

“Snajka: Dnevnik očekivanja” u parku Kuće halubajskega zvončara

U sklopu programa "Slučajno kino", u četvrtak, 16. srpnja u 21 sat, bit će prikazan film "Snajka: Dnevnik očekivanja".

Maccamanija

U posljednje vrijeme izašla su dva dokumentarna filma o Paulu McCartneyju te jedan o Beatlesima.

Nakon deset izdanja gasi se Shpeena Dox

Nakon deset izdanja gasi se Shpeena Dox, festival dokumentarnog filma koji je od 2015. godine dovodio dokumentarni sadržaj u Labin.

“Memorija svijeta” – Mehanizam protiv zaborava

Alain Resnais je kolekciju zanatski odrađenih filmova (nastalih prema narudžbi) upotpunio dokumentarcem "Memorija svijeta" (1956).

Proizvođenje vlastite povijesti

"The Watermelon Woman" redateljice Cheryl Dunye je film koji se smije, zavodi, provocira i misli istodobno.

Seks i selektivno probiranje

Danas će u Dokukinu KIC biti prikazan dokumentarac "Ispiranje mozga: seks, kamera, moć" kroz koji će gledatelji imati priliku promisliti o rodnim odnosima upisanim u formalni podtekst filma.

“Umjetno inteligentni” dokumentarci

Nije, dakle, pitanje je li umjetnoj inteligenciji mjesto u dokumentarnom filmu - ona je svoje mjesto zauzela odavno...

Portret oca, autoportret kćeri

"Lekcije mog tate" (Hulahop, 2025.) redateljice Dalije Dozet funkcioniraju kao izrazito vješt primjer obiteljske etnografije.