Werner Herzog ima običaj govoriti kako su svi dokumentarci koje je snimio u većoj mjeri fikcijski od njegovih igranih filmova. No granične forme ponekad stvarno znaju skrenuti na čudan teren.
U ovom slučaju, na tom se putu našao francusko-gruzijski (pseudo)dokumentarac proslavljene redateljice Nine Kirtadze, oskarovke iz Tbilisija čiji se najnoviji uradak prodaje kao “suptilna komedija koja istražuje tegobe srednje dobi i medicinske boljke”.
Toliko suptilna da se možda nećete nasmijati, ali koja će vas jednim komadom minutaže ipak držati prikovanima za sebe, zahvaljujući majstorski dočaranoj atmosferi tenzije, nemira i napetosti očekivanja.
U središtu pažnje je Levan, muškarac u četrdesetima, koji odlazi kod liječnika zbog bolova u ramenu, a kući se vraća još zabrinutiji – njegova paranoja od medicinskih komplikacija raste i počinje se prelijevati u sve pore života pa s jedne strane brigom zarazi bližnje, a sebe zamalo uništi, ozbiljno ugrozivši posao i brak.
Odličan prikaz evolucije straha i paranoje, okupan tragikomedijom i spomenutim suptilnim humorom, samo je šteta što se taj eterični pristup nizanja slika svakodnevice, povezanih konstantnom mučninom očekivanja, rastegao van pameti i daleko bi bolje funkcionirao unutar pola sata, nego u dugoj formi.
I što je tu sporno?
Pa, “Zadrži dah” / “Don’t Breathe” / “La Faille” (2014) bi u svom namještanju stvarnosti posramio i Moorea i Herzoga – Kirtadze uopće ne krije da je njezin film mješavina fikcije i dokumentaristike.
Levan i njegova supruga jesu pravi par, nisu glumci, ali redateljica je s njima kroz godinu dana snimanja prošla sve: od skriptiranih situacija koje su puštene da se razviju i mutiraju u prirodnom setingu do namjerno igranih tehnika snimanja (izvana, kroz prozore, vrata, u ogledalu, iz daljine…), tj. s kamerom koja prvenstveno prati zakonitosti fikcije.
Odličan prikaz evolucije straha i paranoje, okupan tragikomedijom i spomenutim suptilnim humorom, samo je šteta što se taj eterični pristup nizanja slika svakodnevice, povezanih konstantnom mučninom očekivanja, rastegao van pameti i daleko bi bolje funkcionirao unutar pola sata, nego u dugoj formi.