Kada vam sama redateljica kaže da je ovo film koji “propituje zašto je svijet takav kakav jest”, krenete kimati glavom, kao da ste spoznali smisao života. Ali ruku na srce, to baš i ne govori previše. Istu bi rečenicu mogli ispaliti i mnogi drugi redatelji; zapravo, postoji li dokumentarac koji na neki način ne propituje svijet dok ga dokumentira, bilo politički, društveni i kulturni, bilo svijet unutrašnjeg svemira, u ekspanziji unutar glava snažnih pojedinaca koje mogu po(d)nijeti filmsku minutažu na vlastitim plećima?
Ništa od toga – društvo, kulturu, politiku i snažne pojedince – nećete pronaći u “Hotelu i lopti” / “Hotel and a Ball” / “Viesnīca un bumba” (2014). Ovaj višestruko nagrađivani spori vlak kroz životnu banalnost “tjera nas da tražimo ljepotu u jednostavnim stvarima”, kako kaže autorica Laila Pakalnina, smještajući svoj novi uradak u sferu čistog Zena, traženja ljepote u trivijalnim detaljima, otkrivanja cjeline u sitnicama.
“Hotel i lopta” u tom je kontekstu više Zen koan, nego “dokumentarna pjesma prožeta humorom i istinom”, kako je opisuju u popratnom reklamnom tekstu. S objektivom kamere umjesto meditacije, ali jednako meditativnim putovanjem; s dugim, sporim kadrovima, igranjem na kartu trenda poznatog kao slow cinema, kinematografije u kojoj vrijeme i prostor ne znače ništa, ali su opet i sve.
No iako lijep, na trenutke nepredvidivo emocionalan i neobično zanimljiv, “Hotel i lopta” se pomalo ispuše na pola, zarobljen u loopu zbivanja tijekom četrdeset minuta koje se čine barem dvostruko dužima. Uradak koji iziskuje strpljenje, ali ako ništa drugo – koliko ste latvijskih filmova u životu pogledali? Evo prilike.
Filma kojem se ne žuri, koji će vas nježno odvesti na tribine, ali umjesto ptičjeg pogleda na sveukupno stanje stvari dati tek detalje za slaganje vlastite misaone puzzle.
Pranje prozora, dizanje utega, hrkanje, nogometaška zagrijavanja, guljenje jajeta, igra djece, rad aparata za kavu, mazanje pekmeza na kruh, košenje trave (jako puno košenja trave) – film je zanimljiv upravo onoliko koliko su te sitnice koje čine život zanimljive, tj. zanimljivo snimljene.
A ako se “Hotel i lopta” ima s čime pohvaliti, onda je to ljepota i čistoća kadra, igranofilmska atmosfera, vješta igra s motivima, zvukom i voajerskim shotovima. Jako puno voajerskih shotova, jer kamera je konstantno špijun, bilo da skrivena snima s prozora ili se spušta dolje, na sportske terene i u hotelski interijer.
Latvijska redateljica Laila Pakalnina snima od početka devedesetih, a njezina filmografija krcata je svime – od doxova do cjelovečernjih igranih filmova. Nije bez razloga stalna gošća prestižnih filmskih festivala, otkad je imala kratku epizodu u Cannesu 1998., upavši u program Un Certain Regard s igranim dramedyjem “The Shoe” / “Kurpe” (1998).
No iako lijep, na trenutke nepredvidivo emocionalan i neobično zanimljiv, “Hotel i lopta” se pomalo ispuše na pola, zarobljen u loopu zbivanja tijekom četrdeset minuta koje se čine barem dvostruko dužima. Uradak koji iziskuje strpljenje, ali ako ništa drugo – koliko ste latvijskih filmova u životu pogledali? Evo prilike.
