Slovački redatelj Péter Kerekes u subotu je gostovao u zagrebačkom Dokukinu KIC, gdje je održao masterclass predavanje naslovljeno “Blažene prepreke”, a nakon toga je prikazan njegov najnoviji film “Pod sretnom zvijezdom” / “Wishing on a Star” (Videomante / Peter Kerekes Films / Slovačka radiotelevizija / Mischief Films / Artcam Films / Restart / Volos Films; 2024.), koji je hrvatsku premijeru imao početkom mjeseca na 21. ZagrebDoxu, a otad se može pogledati i u tzv. ograničenoj kinodistribuciji.
Naslovna blaženost prepreka očituje se, reče Kerekes, u tomu što mu se čini da je neke od najboljih prizora i odsječaka svojih filmova snimio onda kad mu se u radu nešto prepriječilo, a iz te nevolje bi, silom prilika, metodom snađi se druže i spasi stvar kako znaš i umiješ, proizišla nova zamisao, rješenje kojeg se, da je sve išlo glatko, pod kontrolom i po pe esu, jamačno ne bi dosjetio.
Među primjerima koje je opisao i popratio prikazivanjem isječaka, najdojmljiviji je onaj iz njegova vjerojatno najpoznatijeg filma “Kuhanje povijesti” / “Cooking History” / “Ako sa varia dejiny” (2009), čiji su protagonisti vojni kuhari europskih vojski. Gospodin Silbernagel služio je za Drugog svjetskog rata u njemačkoj podmornici koja je potonula, pri čemu su svi osim njega poginuli. U Kerekesovu filmu, u njemačkoj vojnoj školi u kojoj je replika malene podmorničke kuhinje, vremešni Peter Silbernagel prividno, kao pantomimom, prži kotlete, rabeći posuđe, pribor i štednjak, no bez namirnica, dok u zvuku čujemo pripadajuće šumove stvarne pripreme – rezanje, udaranje batom, krčkanje… Završivši s pripravom, kuhar izlazi iz kuhinjice noseći čist i prazan tanjur na kojem su tobože vrući odresci. Na Kerekesevo pitanje “Za koga su ti nevidljivi odresci?”, Silbernagel nakon vrlo kratke stanke odgovara: “Za moje nevidljive drugove koji su poginuli.”
Gledajući taj uistinu prekrasan prizor u kojemu se začudno, ali skladno sljubljuju pijetet, metafora, poezija, humor, zadivit će nas izvrsno osmišljena ideja, pri čemu ćemo vjerojatno pomisliti kako su pitanje i odgovor, unaprijed dogovoreni, de facto odglumljeni.
Zloća časnika i prazan tanjur
Međutim, čitav je prizor, prepričava Kerekes, nastao igrom nesretnog i sretnog slučaja. Časnik koji je u rečenoj vojnoj školi službeno nadzirao filmsku ekipu, naprosto im je, iz zloće, htio zapapriti te je, pred samo snimanje, u kojem je protagonist trebao ispržiti zbiljske kotlete, to zabranio, budući da Silbernagel nije imao svježu liječničku potvrdu o tomu da je zdrav, a prema strogim pravilima škole, bez takve potvrde u školi ne smije kuhati. Pa ni za kameru, odredio je časnik. O tomu Kerekesova ekipa nije bila prethodno obaviještena. Budući da nije bilo prilike ponovno ondje snimati, Kerekes je, ni sam ne znajući zašto, Silbernagela zamolio da kuha bez namirnica, a kad je kuhar potom iznosio prazan tanjur, redatelju je neočekivano napamet palo spomenuto pitanje na koje je Silbernagel odgovorio posve spontano. Da se, eto, nije prepriječio zločesti časnik, taj sjajan i pamtljiv prizor ne bi bio ostvaren.
Prepričao je Kerekes još nekoliko sličnih anegdota, skrećući pozornost na to da se ne može improvizirati ni iz čega i da je svaki njegov salto u nepoznato bio moguć, zato što se prethodno izvrsno pripremio te na snimanje došao znajući točno što želi i kako to ostvariti, o čemu su jednako dobro bili obaviješteni i članovi ekipe. No, temeljita priprema filmaša ne smije sputati nego mu valja imati na umu da se bilo što može zakomplicirati, a dobar temelj pripreme treba usvojiti kao odskočnicu za kreativnu slobodu, ako se pokaže potreba za rješavanjem zadatka na kakav drugi način. Pomno se pripremivši, autor stječe posvemašnju sigurnost u to što pripada, a što ne pripada tom filmu te tako, stojeći na čvrstim nogama, može bez poteškoća izabrati drugi ili drukčiji put koji mu nude ili na koji ga tjeraju neposredne okolnosti, a o kojemu prethodno nije razmišljao.
Petnaest rola uništenog materijala
Među nevoljama koje su mu se u tom trenu učinile kobnima, a poslije su se pokazale dobrodošlima, spomenuo je onu kad je saznao da je asistent kamere greškom uništio čak petnaest rola snimljenog materijala njegova prvoga cjelovečernjega filma “66 sezona” / “66 Seasons” / “66 sezón” (2003), i to nekoliko dana pred kraj snimanja, kad više nije bilo izgleda da se propalo snimi ponovo. Nesretan, prikazao je grubo montiran preživjeli materijal potencijalnim financijerima i oni su, na njegovo čudo, njime bili jako zadovoljni i izdašno ga potpomogli. Razmišljajući o tomu, zaključio je da je bilo dobro da je imao malo za pokazati pa im nije dosadio, a tada je, veli, shvatio i usvojio ideju da su sažimanje i konciznost vrline.
Isto tako, za dugotrajnih priprema igrano-dokumentarnih “107 majki” / “107 Mothers” / “Cenzorka” (2021), spoznao je da naprosto ne može snimiti film koji je započeo, ali nije odustao nego je, nadalje istražujući život u istom ukrajinskom zatvoru, pronašao novu temu iz koje je proizišao poznati nam slikopis o majkama s malom djecom iza rešetaka. U tom filmu sve su zatvorenice navodno glumile nekoga drugoga – iako, su, kaže Kerekes, zapravo bile one same – a glavnu je ulogu tumačila prava glumica, zbog čega je “107 majki” gdjegdje kategoriziran kao igrani, gdjegdje kao dokumentarni. Kerekes je pojasnio da je odlukom da snimi igrani film dobio vjerniji dokumentarni materijal nego što bi bio da je snimao dokumentarno. Kako? Snimajući isprva, probno, pripremno, na dokumentarni način, zatvorski su čuvari nastojali sve uljepšati i prikazati u boljem svjetlu. Kad su filmaši obznanili da snimaju igrani film, čuvari su im pak počeli pomagati u tomu da sve izgleda što autentičnije, jer “ionako je riječ o fikciji”.
Potkraj gotovo dvosatnog, zanimljivog predavanja, htijući prikazati prizor iz “107 majki”, Kerekes se suočio s tehničkim problemom. Prijenosno računalo s kojeg je projicirao isječke se zamrznulo, a kvar se nije dao otkloniti, pa je predavanje završilo štosom da se nažalost ne može sjetiti kako bi tu neočekivanu prepreku preoblikovao u prednost.
