“Većina ljudi u životu želi pronaći ljubav”, uvjerljiva je opservacija astrologinje Luciane koja radi na unapređenju ljudskih života. Slično kao i psihoterapija, njezina bi vještina interpretacije tuđih ispovijesti, posebno kombinirana s astrološkim proračunima, trebala u klijentima osvijestiti misao da su sami gospodari svoje sreće i da nikad nije kasno za preuzimanje te odgovornosti. Kako bi ih ohrabrila u nadi u mogućnost novoga početka, Luciana na temelju položaja zvijezda u trenutku njihova rođenja, pronalazi za ljude idealno mjesto na Zemlji, gdje simbolično mogu proslaviti svoj “novi rođendan”.
Ova dokufiktivna premisa hrvatske manjinske koprodukcije “Pod sretnom zvijezdom” / “Wishing on a Star” (Videomante / Peter Kerekes Films / Slovačka radiotelevizija / Mischief Films / Artcam Films / Restart / Volos Films; 2024.), koja je lani nagrađena na festivalu u Jihlavi sredstvima iz novog fonda “Ji.hlava / JB Films”, odvela je slovačko-mađarskog redatelja Pétera Kerekesa u malu sredinu furlanske općine Aiello del Friuli.
Opusom vezan uz Srednju i Istočnu Europu – filmovima “Murder Ballads and Other Legends from Ladomírová” / “Ladomírske morytáty a legendy” (1998) o slovačkim Rusinima, “66 sezona” / “66 Seasons” / “66 sezón” (2003) o bazenskom kompleksu u slovačkim Košicama, “Kuhanje povijesti” / “Cooking History” / “Ako sa varia dejiny” (2009) o vojničko-ratnoj kuhinji, “Baršunasti teroristi” / “Velvet Terrorists” / “Zamatoví teroristi” (2013) o karikiranom skidanju čehoslovačkog režima, “Batastories” / “Baťa, první globalista” (2019) o rastu svjetski prepoznatljivog češkog brenda Bata te “107 majki” / “107 Mothers” / “Cenzorka” (2021) snimljenom u ukrajinskom ženskom zatvoru; a vrijedi reći da je jedan od deset redatelja koji je doprinio i kapitalnom ostvarenju slovačkog dokumentarizma, “Slovensko 2.0” (2014) – Kerekes Italiju doživljava kao sebi stran kontekst koji su mu posredovali upravo filmovi.
Tako je prilikom venecijanske premijere filma “Pod sretnom zvijezdom”, objasnio kako mu je još kao djetetu velika želja bila napraviti “talijanski film” ispunjen snažnim emocijama, humorom i Vespama. Lucianin lik pokazao se pravim polazištem za takvu viziju, s obzirom na to da je cijeli film naposljetku izgrađen baš oko njena lika i onoga što uspijeva učiniti za druge.
Lucianini klijenti na prvu djeluju kao izrazito ekscentrični pojedinci. Posjećuju je blizanke koje tvrde da su potpuno različite, ali identično se oblače i razmišljaju kako da pronađu muškarca koji bi jednoj od njih napravio dijete. Dolazi i žena koja je kao studentica ušla u vezu s osamnaest godina starijim mesarom, čija hladnoća i nezainteresiranost za nju joj sada smetaju. Za savjet pita i organizator sprovoda koji nikako da se skrasi i u potrazi je za nasljednikom na kojeg bi prenio obiteljski posao… Ipak, upoznajući ih, jasno je da sve te ljude vežu slične brige i potrebe. Mnogi Lucianini klijenti žale zbog odluka iz prošlosti, pokušavaju ispuniti svoje snove, tragaju za predodžbom koju su ranije imali o ljudima kojima su odlučili posvetiti živote i/ili čeznu biti viđeni od okoline, onako kako bi im najviše značilo.
Humor u filmu proizlazi iz tragikomičnog apsurda situacija u koje likovi na svom putu upadaju; bizarnost je i što dio klijenata glavne protagonistice svoja putovanja obavlja imaginarno, kad nisu u mogućnosti otputovati onamo kamo im Luciana savjetuje. S druge strane, blizanke zaista odlaze u Beirut ili jedna starija klijentica u potrazi za unutarnjim mirom na Lošinj… Od svih mjesta na svijetu, žena koju brine mesareva hladnoća inscenira putovanje na Aljasku, provodeći dan zatvorena u sobi s kupovnim ledom, pokretnim klima uređajem, igračkom polarnog medvjeda i sličnom scenografijom. I onima koji stvarno putuju događaju se ironije života čiji učinak pojačava distancirana statična kamera total kadrova – nakon što uđe u more u zoni zaštićenoj za posjetitelje, i to još u hladnom mjesecu studenom, staricu na Lošinju privodi hrvatska policija, a ona im ne bi mogla ponuditi imalo uvjerljivo objašnjenje ni kad bi se s njima mogla sporazumjeti.
Dio čarolije filma proizlazi i iz vizualnog tretmana stvarnosti koju, slično Luciani dok radi s klijentima, Kerekes tek nježno usmjerava kako bi izgradio filmsku priču.
Zanimljiv je i obrat perspektive do kojeg dolazi kad se Luciana nađe na mjestu klijenta, slušajući astrološku analizu svoje kćeri koja od nje uči taj zanat. Ne samo što takva situacija podsjeća da i iza onih koji savjetuju druge stoji predan rad na sebi, nego oslikava i univerzalan generacijski sraz i otvara vrlo empatičnu dimenziju filma. Premda se uglavnom vrijedi suzdržati od nacionaliziranja filmskog stila i izraza, takve ogoljene, toplom banalnošću ili čak ironijom obilježene međuljudske dinamike, doista podsjećaju na dokufikcijski ugođaj opusa Nannija Morettija i općenito felinijevsku tradiciju čarobne filmske energije.
Za Kerekesev film jest bitno što je snimljen u specifičnom podneblju i što gledatelju omogućuje uronjenost u pripadni, sjevernotalijanski kulturni kontekst, ali Kerekes ono talijansko i proizvodi, ciljano izoštravajući pogled prema ulozi komunikacije i uzajamnom razumijevanju u međuljudskim odnosima, dakle onome što se na filmu kroz konvenciju prepoznaje kao talijanska stvar. U tom smislu, “Pod sretnom zvijezdom” jest film energije i nečeg neegzaktnog, čak i za one koji odbacuju primjenjivost astrologije i doživljavaju Lucianine klijente posve iracionalnim likovima. Međutim, ovdje to znači i da Kerekes mnoge narativne niti naposljetku ostavlja u zraku – možda vođen idejom neometene otvorenosti životnih puteva svojih likova, a možda namjerom prebacivanja fokusa na analizatorovo, odnosno Lucianino iskustvo.
Dio čarolije filma proizlazi i iz vizualnog tretmana stvarnosti koju, slično Luciani dok radi s klijentima, Kerekes tek nježno usmjerava kako bi izgradio filmsku priču. Prozračna fotografija njegova višegodišnjeg suradnika Martina Kollára – mjestimično oslonjena na začudnu studijsku rasvjetu, a mjestimično na fascinantno prirodno svjetlo – inzistira na kompozicijama izraženog težišta u donje dvije trećine kadra i sadržajno praznim prostorom iznad glava portretiranih subjekata. Osim stilske dotjeranosti zbog koje lokacije snimanja zaista izgledaju kao posebni prostori unutar kojih se ispunjavaju želje, ovakva slika pojačano stvara dojam ljudske prepuštenosti ovozemaljskim peripetijama, dok “netko to odozgo vidi sve”, iako Luciana jasno ističe – ne postoji sudbina i nitko nije tek lutka na koncu. Posebno je zgodno vidjeti kako to funkcionira u njenom slučaju, gdje se čak ogleda prepoznatljiv sociološki problem Italije otkako je modernizacije – Luciana je južnjakinja, Napolitanka, a regionalni sjever uz koji je vezana poslom nikako joj ne leži.
Interpretacijski rad svojstven je i terapijskom i astrološkom procesu. Zbog toga što se Lucianina priča promatra s obje strane – terapijskim rječnikom, ona je u različitim trenutcima i analizatorica i analizirana – iz nje najbolje postaje jasno da je taj rad jednako projekcija, koliko i analiza.