U prvoj polovici prošlog desetljeća glazbeni su dokumentarci imali svoj trenutak na Oscarima. Naime, 2012. nagradu za najbolji dugometražni dokumentarni film osvojio je “Potraga za Sugar Manom” / “Searching for Sugarman” (2012), da bi već sljedeće godine Akademija odigrala na sigurno nagradivši još jedan muzički film; ovaj put “Pet metara od slave” / “20 Feet from Stardom” (Morgan Neville, 2013.) o pratećim pjevačima umjesto “Čin smaknuća” / “The Act of Killing” (2012) Joshue Oppenheimera koji je danas naširoko smatran jednim od najodvažnijih filmova novijega doba. Treći Oscar za glazbeni uradak u četiri godine otišao je 2015. u ruke britanskoga redatelja Asifa Kapadije, čovjeka koji je pozornost na sebe skrenuo pet godina ranije hvaljenom biografijom brazilskog vozača Formule 1 Ayrtona Senne – “Senna” (2010). Njegova “Amy” (2015) donijela je potresnu priču o nesretnoj sudbini i kratkoj karijeri nevjerojatno talentirane i autodestruktivne kantautorice Amy Winehouse, kao jedan od istaknutih predstavnika tog žanra u zadnjih deset godina.
Kapadia će se i nakon njega nastaviti isticati kao vrstan biograf, pa će tako “Senni” i “Amy” dodati i “Diega Maradonu” (2019), također gradeći film gotovo isključivo od arhivske građe kao što je bio slučaj i u njegovim prethodnim naslovima. U slučaju “Amy” posebno je zanimljivo s koliko amaterskog materijala film raspolaže, snimljenog od strane ili same pjevačica ili osobe iz njezinog najbližeg kruga, budući da upravo one čine njegov daleko najveći dio. Autor ne koristi klasične talking heads sugovornike već samo poneke tonske zapise snimljene za potrebe filma, a koncentracijom na privatni materijal produbljuje dojam intimnog uratka, umjesto još jedne glazbene biografije kakve će kasnije poplaviti streaming platforme.
Kapadijina “Amy” ponovno se vratila u pozornost javnosti nakon lanjskog “Back to Black” (Sam Taylor-Johnson, 2024.), igranog biografskog filma o pjevačici nastalog uz odobrenje njezine obitelji, koji je naširoko kritiziran jer uljepšava neke stvari kao što su negativan utjecaj Amyinog oca (opjevan u njezinom najvećem hitu “Rehab”, jer je nije želio potjerati na odvikavanje koje će se ubrzo pokazati prijeko potrebnim) ili zato što romantizira glazbeničin destruktivni i međusobno ovisnički (u svakom smislu riječi) odnos s problematičnim ljubavnikom i kasnije mužem Blakeom Fielder-Civilom, figurom tako praznom da i sam kao svoje glavne kvalitete navodi to da se dobro oblači i često ide u teretanu. Kritičari su tako sugerirali gledateljima da se radije obrate oskarovskom dokumentarcu zbog objektivnijeg pristupa temi, ali zapravo dva filma su međusobno kompatibilna i možda tek u paru pričaju cjelovitu tragediju.
“Amy” nudi linearnu priču o rano otkrivenom talentu mlade pjevačice, pa tako već u prvim minutama filma možemo čuti verziju klasika Johnnyja Mercera “Moon River”, koju Winehouse izvodi sa samo šesnaest godina s National Youth Jazz Orchestra, pokazujući i u tako nježnoj dobi vrlo dobro poznavanje tradicije jazz pjevanja, učeći od najvećih pjevačica kao što su Ella Fitzgerald, Dinah Washington i Billie Holliday. I sama će reći da nije proučavala samo vokalni jazz, već i skladatelje instrumentalne glazbe, primjerice velikog Thelomiousa Monka. Moderna glazba nije ju privlačila, već se koncentrirala na zvukove iz prošlosti, što će se pretvoriti u jedno od njezinih glavnih oružja na autorskim albumima koji će uslijediti – prvijencu “Frank” iz 2003., te pogotovo megahitu iz 2006., “Back to Black”, jednom od omiljenih pop albuma iz prvog desetljeća novoga stoljeća.
Kapadia neizravno postavlja stvari u perspektivu, osvrćući se na spomenuti ključni trenutak karijere opjevan u “Rehab”, i sugerira da bi na duge pruge odlazak na odvikavanje možda produžio život pjevačice, ali bi vjerojatno publici i svijetu uskratio njezino jedino remek-djelo, album kojemu najbolje osobine zapravo izrastaju upravo iz autoričine nesređene psihe uzburkane toksičnom ljubavnom vezom te pretjeranim opijanjem i uživanjem u drogama. A nažalost, ovisnost o alkoholu, cracku i heroinu neodvojiv je sastojak njezine životne priče i karijere, koji će je na koncu dovesti do zida upravo u našem susjedstvu, točnije u Beogradu gdje je (ili bolje reći nije) održala svoj posljednji koncert u životu, a čemu je svjedočilo i mnogo našeg naroda.
Ali “Amy” svjedoči i o mnogo drugih stvari koje su ovdje bile na djelu, uključujući poremećaje u prehrani, točnije bulimiju, poremećaje osobnosti koji se manifestiraju samoozljeđivanjem, nesređene odnose s ljudima koji je u konačnici iskorištavaju poput njezinog oca Mitchella i momka Blakea, ali i konstanto maltretiranje u medijima, bilo da je riječ o neukusnim šalama na račun psihički nestabilne osobe ili o najezdama paparazza koji je prate na svakom koraku, posebno likujući kad je mogu uhvatiti u nekom trenutku slabosti, po mogućnosti pijanu ili drogiranu.
Osim kvalitetno ispričane priče, “Amy” je fanovima naslovne pjevačice privlačan i zbog pozamašne količine prethodno neobjavljene i nepoznate glazbe, uglavnom pjesama napisanih u godinama prije njezine smrti kao što su “Detachment” te “You Always Hurt The Ones You Love”, ali i rijetkih snimki nekih poznatih pjesama. Osim toga, vrlo je zanimljiva scena u kojoj snima duet “Body and Soul” s jednim od svojih idola, legendarnim pjevačem Tonyjem Bennettom, u kojoj se vidi Amyino poštovanje prema slavnom kolegi, ali i frustracija kad pod pritiskom ne uspije iz prve pogoditi idealna vokalna rješenja. Sam Bennett zauzvrat će pokazati svoje poštovanje prema kantautorici, stavljajući je u rang s najvećim pjevačicama u povijesti jazza. “Da sam znao, rekao bih joj da uspori. Previše si bitna za takvo što”, kaže Tony u filmu.
Osim izrazito toplog dočeka kod kritike i na koncu nagrade Oscar, “Amy” je postao i priličan hit u kinodvoranama, pogotovo u Velikoj Britaniji gdje je imao najbolji premijerni vikend u povijesti britanskog dokumentarnog filma, dok je i u Sjedinjenim Državama ostvario veću zaradu od nekih tad recentnih oskarovskih doku-hitova. Ipak, nisu baš svi bili potpuno oduševljeni filmom. Mitchell Winehouse više puta je javno izrazio nezadovoljstvo načinom na koji je prikazan u “Amy” i vjerojatno će zadovoljan postati tek s objavom igranog filma koji ga predstavlja u mnogo pozitivnijem svjetlu.
Bez obzira što on mislio o tome, Mitchellova uloga je presudna u karijeri njegove kćeri, u kojoj je zaslužan i za najbolje i najgore stvari. Da je u mladosti nije zarazio svojom ljubavlju za jazz, svijet vjerojatno nikad ne bi upoznao talent Amy Winehouse. S druge strane, da je odlučio stati na kočnicu i poslati je na odvikavanje umjesto da uporno jaše na zaradi koja je počela stizati, možda bi Amy poživjela duže i postigla još veće uspjehe. Umjesto toga, ispisala je jedno kratko, ali upečatljivo poglavlje suvremenog popa i ostala još jednom od onih kontroverznih figura čiji je život u jednakoj mjeri pogonjen neizmjernim talentom i razornim tendencijama, ekscesom i samosabotažom.
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.