PočetnaEsejiKlasici svjetske dokumentaristike"Čin smaknuća" - O ljudima i čudovištima

“Čin smaknuća” – O ljudima i čudovištima

-

Do sudbonosne 2012. godine američko-britanski redatelj Joshua Oppenheimer nije bio pretjerano poznato ime na autorsko-dokumentarističkoj sceni. Našlo se tu uglavnom nekoliko kratkiša i “The Globalisation Tapes” (2003) kao kolaborativno i najvažnije djelo njegove dotadašnje karijere, u kojem kroz priče indonezijskih radnica plantaže palmi pod belgijskim vlasništvom, govori o posljedicama globalizacije na malog čovjeka. A onda se promijenilo – baš sve. Nakon svjetske premijere u rujnu 2012. godine na Telluride Film Festivalu u Coloradu, Oppenheimerov (kao suaotori potpisani Anonymous – zbog straha od odmazde, kao i desetine drugih suradnika na filmu; i Christine Cynn) “Čin smaknuća” / “The Act of Killing” (2012) sakupit će pedesetak nagrada uz oskarovsku nominaciju, koja 2013. nepravedno nije pretočena u sasvim zasluženi Zlatni kipić. Bilo kako bilo, Oppenheimer će uskoro postati household ime i nešto šire od uskih dokumentarističkih krugova, a gotovo sličnu nagradno-oskarovsku putanju dvije godine kasnije ponovit će i njegov “Pogled tišine” / “The Look of Silence” (2014). Oba filma – “Čin smaknuća” i “Pogled tišine” – otvaraju nikad zacijeljene rane događaja iz 1965. i 1966. godine, kada je u Indoneziji po kratkom postupku od strane vojske i odreda smrti pogubljeno oko milijun ljudi – članova tamošnje komunističke partije, komunističkih simpatizera, etničkih Kineza, umjetnika, intelektualaca, novinara; svih pojedinaca koji su stvarno ili utvarano naginjali lijevoj opciji ili su zbog svog djelovanja označeni kao prijetnja budućoj (Suhartovoj) vojnoj diktaturi. Pedesetak godina od stravičnih događaja nitko nije odgovarao za spomenute zločine, koje su – prema službenim riječima najviših dužnosnika – financijski i oružano potpomogle Sjedinjene Američke Države, uz konkretnu listu tisuća intelektualaca i ostalih opasnih pojedinaca koje treba likvidirati.

Da bi uopće došlo do ideje za “Čin smaknuća”, Oppenheimer je najprije trebao otputovati za Indoneziju. Zajedno s kolegicom Christine Cynn napravio je upravo to, 2002. godine za potrebe dokumentiranja borbe indonezijskih radnica za svoja ljudska i radnička prava. Dogodilo se to par godina nakon odlaska predsjednika Suharta sa vlasti, tijekom koje su u potpunosti bili zabranjeni radnički sindikati. Kako su uvjeti na plantaži palmi pod vlasništvom belgijskog Société financièrea bili naprosto kriminalni (prskani herbicid bez zaštite, primjerice, od kojeg su radnice umirale u svojim četrdesetima), tamošnji radnici odlučili su organizirati sindikat. Ne bez otpora vlasnika, koji su pak za slamanje njihovog otpora unajmili desničarsku paravojnu skupinu Pancasila Youth, inače dobro i otvoreno povezanu s vladajućim indonezijskim službenim političkim strukturama. Tako je, dakle, nastao “The Globalisation Tapes”. Ipak, Oppenheimer je uskoro doznao pravi razlog straha radnika – njihovi roditelji, djedovi i bake bili su članovi sindikata za vrijeme masakra sredinom šezdesetih, zbog tog razloga i pogubljeni kao navodni komunistički simpatizeri. Valjalo je, dakle, snimiti film o, kako je u jednom intervjuu rekao, “postgenocidnom društvu bez pravde”. Naravno, nije sve išlo glatko. Došavši 2003. u Indoneziju, vojska je prijetila radnicima i njihovim obiteljima da ne sudjeluju u nastanku dokumentarca, neki su i uhićeni. Kako nije mogao pristupiti radnicima, prišao je počiniteljima zločina koji su se otvoreno, često i s osmjehom, ispred svojih žena, djece i unučadi, prisjećali i hvalili svojim nedjelima. “Imao sam mučan osjećaj da sam zalutao u Njemačku četrdeset godina nakon holokausta, samo da bih pronašao naciste koji su još na vlasti”, rekao je Oppenheimer u izvrsnom intervju za POV.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Čin smaknuća"

Opipavanje terena nije dugo potrajalo, pa su sami počinitelji brzo počeli pričati o svojoj ulozi u nikad kažnjenim pokoljima. I hvaliti, dakako, jer kako je kasnije američko-britanski autor govorio – bila je to najvažnija stvar koju su ikad u životu napravili. Pod punom nekažnjivom zaštitom države. Tako su zbog svojih zasluga u eliminiranju komunističke prijetnje, počinitelji često kao nagradu dobivali bolje plaćene poslove. Oppenheimer je sljedeće dvije godine snimao svjedočanstva, među njima kao 41. intervjuiranog subjekta, i kasnijeg glavnog protagonista, Anwara Conga, okrutnog ubojicu i egzekutora stotina svojih sunarodnjaka. Ipak, za razliku od ostalih počinitelja, Congo je pokazivao i svoju ljudsku stranu, priznavši da ga još uvijek muče noćne more od događaja sredinom šezdesetih, koje je bezuspješno pokušavao otupiti raznim opijatima. Kasnije će se Kongu u glavnim ulogama pridružiti i Herman Koto te Adi Zulkadry, članovi tadašnje gangsterske klike (koliko su puta samo tijekom filma ponosno isticali podrijetlo riječi gangster – free man) koja je karijeru započela sitnim zločinima poput preprodavanja kino-ulaznica. Svi su oni tada, zanimljivo, obožavali američke filmove, naročite gangsterskog žanra, prilikom počinjena zločina emulirajući ponašanje glumaca s velikog ekrana u stvarnosti. Kongo i ostatak u dokumentarcu prikazanih muškaraca, dio su iste kriminalne klike. Iako su muškarci diljem Indonezije zajednički sudjelovali u pokoljima, nisu svi pripadnici iste bande, pa je Oppenheimer morao donijeti odluku o snimanju samo jedne bande. U suprotnom – zbog otvorenog ako snimaš njih, mi onda ne želimo sudjelovati u filmu zahtjeva – nema ni dozvole za snimanje.

“Čin smaknuća” počinje hiperstiliziranom sekvencom plesačica koje izlaze iz utrobe pougljene divovske nasukane ribe (nekadašnji riblji restoran, danas zatvoren i devastiran). U pozadini glas viče “Mir! Sreća! Smiješak!”, dok kamera švenka s nasmijanih ženskih lica prema dvojici muškaraca u stanju nalik transu. Jedan (Kongo) je odjeven u posve crnu opravu, drugi (Koto) u tirkiznoplavu žensku haljinu, propisno našminkan i napudran, s bijelim šeširićem da što više nalikuje ženi. Trenutak kasnije, (očigledno) redatelj viče “cut” i akcija se prekida, a pothlađenim ženama pomoćnici brže-bolje turaju kabanice i pokrivala kako bi što prije povratile optimalnu tjelesnu temperaturu. Nadrealnu sekvencu Oppenheimer će dodatno proširiti na kraju filmu, kada će gledatelji već dobrano biti upoznati s metafilmskom i inom grotesknom apsurdnošću viđenih događaja, koji u ovom konkretnom slučaju uključuje zahvalnost žrtve ubojici na – ubojstvu, nakon čega isti dobiva i medalju. Ubojica – fiktivni i stvarni – je zloglasni Anwar Congo, danas vitalni starčić pepeljasto-paperjaste kose i ljubitelj kričavih odjevnih kombinacija; tada jedan od najzloglasnijih likvidatora, strah i trepet rodnog grada Medana, pa i šire. Kao i stotine i tisuće drugih suučesnika, Conga štiti nekažnjivi imunitet vladajućih struktura koji na različite načine opravdava zločine nad komunistima, čak i slaveći počinitelje. Opozicije nema jer bi bila uništena, govore vladajući bez dlake na jeziku. Ovaj imunitet Congu će omogućiti da već pri samom početku dokumentarca, nedugo nakon inicijalnog susreta s Oppenheimerom, u jednoj od najdomljivijih scena, sa smiješkom na licu rekreira metodu i cjelokupni postupak egzekucije svojih žrtava. Nakon što do u tančine prepriča kako je lišavao života stotina nesretnika (gušenje zategnutom žicom, jer su druge metode bile prekrvave, a osušena krv smrdi, govori), na tom nesretnom mjestu-stratištu, terasi iznad njegovog ureda, u zgradi dnevnih novina čiji je urednik bio jedan od glavnih nalogodavaca, Congo će zaplesati cha-cha. Dijelom kako bi dočarao uzvišene vrhunce servirane opijatskim parama, jer unutarnji demoni nikad bezbrižno ne snivaju; dijelom kako bi humorom razbio napetu atmosferu; dijelimo i kako bi možda umanjio opipljivi horor počinjenog zločina. Oppenheimer će na samom kraju dokumentarca Conga još jednom dovesti na terasu, ovaj put u potpuno različitim okolnostima – svojevrsne katarze, kada ovaj pritisnut (pretpostavljamo) grižnjom savjesti i novopronađenom ljudskošću, od silnih emocija povraća naslonjen na neožbukani zidić.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Čin smaknuća"

Jedan od glavnih trailerskih selling pointova “Čina smaknuća”, ako tako možemo postaviti stvari, svakako su njegovi pomaknuti metafilmski elementi. Kako bi objasnili (možda i opravdali?) svoje postupke, grupi muškaraca bilo je dopušteno snimiti film po vlastitom izboru. Po uzoru na njihove omiljene žanrove, vestern i gangsterski film, Koto, Zulkadry i Congo u glavnim ulogama ponovno se prisjećaju svojih krvoločnih postupaka, naizmjence glumeći žrtve i počinitelje. Našminkani i zamrljani lažnom krvlju, muškarci vežu poveze oko očiju, režu i sijeku glave, napadaju i pale sela, hrabreći jedan drugog da sve izgleda što stvarnije. Dok je Herman Koto više comic relief meets enforcer karakter bez dubljih razmišljanja, dojam je da su druga dvojica protagonista itekako mozgala o vlastitim postupcima; Adi Zulkadry u nekoliko navrata otvoreno priznaje vlastitu i okrutnost kolega, zabrinut kako će javnost reagirati na film koji ruši desetljećima stvaranu paradigmu o zlim komunistima, a opet i krijući se iza slabašnog plašta sintagme o pobjednicima koji kroje svoja pravila ili nekažnjenog američkog genocida nad Indijancima; Anwar Congo, pak, centralna je figura filma, možda i utvarana metaforička ruka isprike i pomirenja prema obiteljima ubijenih koja nudi kakav-takav closure nakon desetljeća šutnje. “Jesu li se ljudi koje sam mučio osjećali kao ja? Mogu osjetiti ono što su osjećali ljudi koje sam mučio”, pita Congo redatelja nakon scene ispitivanja. “Zapravo, ljudi koje ste mučili osjećali su se daleko gore, jer ste znali da je to samo film. Znali su da ih ubijaju”, odgovara mu Oppenheimer. Gotovo jednako uzemirujuće ujedaju indikativne scene recentne stvarnosti gotovo 300-milijunske Indonezije, gdje se primjerice u TV emisiji ironično nazvanoj “Special Dialoge”, voditeljica otvoreno smije ubijanju komunista zajedno sa svojim desničarskim gostima iz paravojne organizacije Pemuda Pancasila (Pancasila Youth). “Bog mrzi komuniste”, poentira malo kasnije mlada žena ispred milijunskog auditorija.

Nakon prikazivanja filma, stvari su se prema autorovim riječima jako promijenile. U Indoneziji se više o zločinima ne priča kao o herojskom činu, već kao o zločinu protiv čovječanstva, genocidu. Počinitelji se sada javno više ne hvali svojim nedjelima, a dostupnost projekcija (najprije podzemne, kasnije i javne) i besplatna online verzija filma uvelike su doprinijeli promjeni razmišljanja medija i javnosti. Čak je nakon oskarovske nominacije “Čina smaknuća” morala službeno reagirati i indonezijska vlada, koja je pak promijenila retoriku nazvavši događaje zločinima protiv čovječnosti; odnosno da je Indoneziji potrebno pomirenje, ali u svoje vrijeme. Kako je i sam redatelj lijepo rekao u jednom razgovoru “‘Čin smaknuća’ je film o sadašnjosti progonjenoj neriješenom povijesnom prošlošću, brutaliziranom pobjedničkom poviješću; dugom prema povijesti koji se ne može jeftino naplatiti”. Joshua Oppenheimer, kojeg smo uživo mogli slušati prije šest godina u zagrebačkom Dokukinu KIC, ne pristupa svojim protagonistima iz pozicije nadmene moralne superiornosti. Svjestan njihove krivnje i podrazumijevane osude zločina s vlastite strane, svejedno im dopušta iznošenje nekih svojih istina i kuteva gledanja istih povijesnih događaja. Njegovi sugovornici počinili su čudovišne radnje, ali nisu čudovišta, jasan je Oppenheimer. Neki će možda osuditi davanje  pažnje, glasa, etera masovnim ubojicama, sve nakon što svojim žrtvama nisu dopustili ni najosnovnije – zadržavanje ovozemaljskog daha. Druga bi strana, pak, mogla odgovoriti argumentom filma kao oruđa boljeg razumijevanja ljudskog iskustva, kojim se stvari postavljaju na pravo mjesto i otvaraju dijalozi nakon godina gromoglasne tišine; zacjeljivanja rana koje nema i ne smije imati alternativu.


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije