Za čovjeka koji u svojoj karijeri do 2010. godine (“Senna”) nije snimio samostalni dokumentarni film, Asif Kapadia izgradio je sasvim solidnu dokumentarističku karijeru. Naravno – općenito i filmsku, ali treba ipak priznati kako je upravo dokumentarni rod prodao ovog 47-godišnjeg Londonca u Chelsea, doku-oskarovca s “Amy” “(2015). Duetu ovih vrsnih biografskih dokumentaraca Kapadia je ove godine pridodao i treći – “Diego Maradona” (2019), dokazavši da se i u ovom, arhivsko-biografskom žanru može koračati inovativnim puteljcima. Film je nakon svjetske premijere u Cannesu, potom i ograničene kinodistribucije, napokon 1. listopada sletio na male HBO-ove ekrane.

Trknuo je Kapadia u jednom od zaista brojnih intervjua povodom izbacivanja svojeg najnovijeg dokumentarca, upravo nogomet kao jednu od svojih najdražih sporednih stvari na svijetu. Igrao, gledao ili oboje, ali još sredinom devedesetih Britancu se ukazala biografska knjiga o čovjeku koji je bubamaru gurao drukčije od većine ostalih (svih?) nogometnih smrtnika – gotovo milovao, čarobnom ljevicom zavodljivo šapčući najljepše pjesme, sve kako bi ju napokon pogurnuo preko kreč-paralele i u ekstazu doveo staro i mlado, bolesno i zdravo, siromašno i bogato. A kad su svjetla stadionskih reflektora otišla na zasluženi odmor, naš junak prepustio se milovanjima druge vrste – praha snježne boje, doping-sredstava, vanbračnih družica… I tako mjesecima, godinama, desetljećima, sve do konačne točke pucanja. Riječ je, dakako, o Diegu Armandu Maradoni, za života kanoniziranim apostolom nogometa, možda i najvećim igračem koji je kramponima stupao zemljinom površinom, svakako jednim od najkontroverznijih.

Životni putevi poput Diegovog golicaju maštu promatrača, poput visokog tlaka pumpaju naklade i ultimativno – zagrijavaju tapecirane stolice lokalnih kinodvorana. Kapadia, doduše, svojim ekstremno istraženim filmovima ne lovi jeftine poene, ali kad se otvorila mogućnost snimanja filma o Malom zelenom, nije dvojio ni trenutka. S logističke, pa i financijske strane, znalo se da će realizacija projekta biti poprilično zahtjevna. U vrijeme snimanja filma, Maradona je, naime, živio u Dubaiju, svi ostali važni sugovornici na kućnim adresama Buenos Airesa i Napulja. Teško, ali ne nemoguće. Problem – očekivan problem -predstavljao je nadaleko poznat Maradonin karakter mušičave zvijezde koja novinarima, ali i filmskim autorima često gura obećanoviće kroz noge. Dovoljno se sjetiti konfuznog, često i cringy dokumentarca “Maradona by Kusturica” (2008) Emira Kusturice aka zatelebanog klinca u slastičarnici, koji nikako nije uspijevao probiti oklop prepredenog, svim mastima – pa i medijskim, u medijima je od petnaeste! – premazanog Argentinca. Kapadia nije želio kročiti takvim star struck putevima pa je i “Diego Maradona” posve drugačiji, nemjerljivo osobniji film, sazdan na zrelijim temeljima međusobnog povjerenja.

Britanski je autor, dojma smo, od čarobnog Argentinca izvukao više nego što je ovaj inicijalno bio spreman dati, pogotovo iz perspektive početne interakcije po Kusturičinim mañana obrascima. Nije sve, dakle, plovilo bajno. Nakon tjedan dana boravka u Dubaiju, Maradona je Britancu i pripadajućoj filmskoj ekipi uvalio židakovski šimecki. Unatoč dogovorenih devet sati intervju-termina, nogometaš jednostavno nije bio raspoložen za razgovor. Sutra, pa prekosutra, pa za tri dana – i prođe tjedan bez minute snimljenog materijala. A boravak u Dubaiju košta ‘ko suho zlato. Mic po mic, ajde, Maradona se pretkraj tjedna napokon smilovao britanskom dokumentaristu, ugostivši ga u svojim odajama na rekordnih pet minuta. Poruka nogometaša da će zajedno snimiti velik film, u tim je trenucima djelovala zaista cinično. Dočekao je i ispratio Maradona stotine novinara na sličan način, zašto bi onda ovaj slučaj bio drugačiji. Većina bi u sličnoj situaciji podvila rep i odustala, ne i Kapadija.

Promijenivši pristup za 180 stupnjeva, na sljedeći sastanak Britanac dovodi tek prevoditelja i vjerni zoom. “Pričaj mi o svojem životu. Ostavi glumu i performans po strani”, prisjeća se u jednom intervjuu Kapadia početka jednog divnog prijateljstva. Kako je raslo Maradonino povjerenje prema britanskom strancu, tako je Kapadia neprimjetno širio prisutnu bazu suradnika. Posljednji intervju uključivao je prevoditelja, tonca, fact checkere u Londonu… Maradona je često u prošlosti znao zastraniti s odgovorima, pričajući o nečem stotom ako mu pitanje nije bilo po ćeifu. Kapadia je sada bio spreman na sve zamke, naramak škakljivih pitanja o kokainskoj ovisnosti, vanbračnom djetetu, odrastanju u slamu Buenos Airesa, dopingu – također. Veliki nogometaš dobio je zbog toga nekoliko puta po prstima od redatelja, pobjesnivši na Kapadijinu izravnost. Ipak, paralelno je rastao i Maradonin respekt za Britančeve cojones.

Upravo ovi razgovori postat će baza, vezivno tkivo samog dokumentarca; slušamo ih u offu – kako Diega, tako i ostale sugovornike – bez talking heads intervjua ispred objektiva kamere. Za impresivni vizualni dio priče koji vjerno prati izgovoreno u pozadini, zaslužne su uglavnom mahom dosad neobjavljene snimke. Njih sačinjavaju pak većinom backstage kadrovi (dva argentinska snimatelja pratila su nogometaša doslovce svuda) nikad objavljenog filma o Maradoni, naručenom od strane njegovog bivšeg agenta Jorgea Cyterszpilera. Tu su, primjerice, i privatne VHS snimke izvjesnog Montorija iz Napulja, Diegovog bliskog prijatelja kojem se, reče Kapadia, nije uputno zamjeriti. Jedan od Montorijevih kadrova prikazuje nogometaša kako na nekoj večeri bulji u prazno – dugo, predugo – kontemplirajući o životu i svojim upitnim odlukama. Jedan od tužnijih, ali zapravo indikativnih imam sve, ali zapravo nemam ništa trenutaka u filmu.

Kapadia u “Maradoni” pokriva talijansko poglavlje Diegove karijere od 1984. do 1991. godine, vremenu Napolijeva jedina dva povijesna scudetta. Osvojili su Maradona i prijatelji u tih sedam godina još po jedan Kup UEFA, talijanski Kup te Superkup. Neloše za klub koji je prije argentinskog mesije grcao na dnu Serije A. Najsiromašniji tim Italije otkupio je od Barce tada najskupljeg igrača svijeta – 12 milijuna dolara iz današnje perspektive čine se kao džeparac osrednjeg engleskog trećeligaša. Tada nije bio. U istom razdoblju Maradona s Argentinom osvaja naslov svjetskog prvaka 1986. godine, uz nastup u finalu četiri godine kasnije. Sve ovo, uključujući i odabrane Napolijeve utakmice, gledamo u srednjim i polublizim planovima, kao najnapetiji sportski triler. Slične – napete, najnapetije – su i kaotične napuljske godine. Iste one koje su neizbrisivo utjecale na nenadmašnog nogometaša – od polubožjeg osmijeha s navijačkih murala do najomraženijeg čovjeka Italije; od delirija dvomjesečnog slavlja scudetta do derogativnih naslovnica novina; od uno di noi simbola otpora dekadentnom Sjeveru do odlaska iz Napulja pod otkriljem noći. Diego Armando Maradona, u gradu jednako ludom kao Diego Armando Maradona.

“Diego Maradona” je film nesmiljenog tempa, gnječeća mašina koja radarskom upornošću traži pažnju gledatelja pod svaku cijenu. Jasno je to već od uvodne sekunde filma i rafalne rekapitulacije dosadašnje Maradonine karijere, pa brzinskog šaltanja u srce očajničkog proboja napuljskog prometnog gropa. Kamermani su Cyterszpilerevi, još uvijek nije dobio otkaz, a materijal rijedak-neviđen. Dan je svečanog predstavljanja DAM-a razdraganoj svjetini na San Paolu. Konvoj pretrpanih automobila možete gotovo dotaknuti, miris užeglog napuljskog asfalta omirisati, a klaustrofobiju prenatrpane presice usisati svakim atomom tijela. Maradona uplašen i uznevjeren – avaj, pa mogli bi ga ekstatični tifosi i rastrgati! Novinari, čini se, u tim trenucima ne mare za uzvišenost događaja, neki od njih bez pardona povezuje napuljski nogomet s camorrom. Pitanje poput najljuće kobre grize površinu srčane ovojnicu direktora Napolija Corrada Ferlaina. Atmosfera dosiže usijani vrhunac, fanovi vrište kroz minijaturni plafonski prozorčić prijeteći urušavanjem zgrade, Ferlaino traži glavu pobunjenog novinara. Trenutak-dva kasnije Maradona izlazi na stadion na oduševljenje više desetaka tisuća ljudi. Samo jedan dan u Napulju. Barem od trenutka dolaska nogometnog Boga. Vrijeme se na jugu Italije od 1984. godine počinje brojati nakon Diegovog oblačenja modroplave desetke…

Diego. Maradona. Heroj, zločinac i sve nijanse između.

Kapadia u filmu posebno naglašava postojanje dva suprotstavljena entiteta nogometaševe osobnosti: Diego kao dobroćudni, skromni mladić iz slama Villa Fiorito; Maradona kao njegova sušta, grešna ovisnička suprotnost. Termin dva Diega prvi je skovao Maradonin vjerni kondicijski trener Fernando Signorini. Za Diega bi, kaže, napravio sve; o Maradoni nema pretjerano dobro mišljenje. Tako je nogometaš za jedne hodajući Bog; za druge obični prevarant i ovisnik; za treće obična povijesna fusnota u doba GOAT-ova na napuhavanje; za četvrte žrtva divljeg vremena i dotad neviđene medijske histerije. Diego Armando Maradona nije bio svetac. Nitko od nas nije. A opet, probajte biti čisti u glavi kad vas poput ranjene zvijeri proganjaju znani i neznani, tražeći komadić božanskog pomazanja od ipak i samo – običnog čovjeka.

Poput svojeg glavnog protagonista, Asif Kapadia briljira kao izvrstan storyteller, gotovo nagonski osjećajući puls priče. Britanac zna koju poantu želi postići i to uspijeva iskomunicrati s publikom, no u “Diegu” su stvari mrvicu složenije – sam Diego je zapravo kontradiktorna, jeguljasto-kameleonska ličnost, koja još uvijek nije našla potreban unutarnji mir i emotivnu zrelost. “Diego Maradona” stoga nije film iskupljenja i jasnih zaključaka, ali zato jest vraški uzbudljivo filmsko iskustvo koje obara s nogu eruditskom bazom informacija, zavidnim brojem sugovornika i nevjerojatnim nizom dosad neviđenih video-materijala. Zažmirite li na trenutak, propustit ćete sve detalje i suptilnosti koje Kapadijin dokumentarac čine malim remek-djelom, ali i povijesnom kapsulom nasilnijeg i nefiltriranijeg svijeta: rasističke fronte protiv juga Italije, lančiće i naušnice na igračima, Marino psovanje talijanskih zviždača argentinske himne, ružne frizure i urinom natopljene preinstagramske tribine. U svom tom od vina, kokaina i dimnih bombi omamljujućem predivnom kaosu, iz prvog reda kina, poput šila nadire driblajuće božanstvo. Dijelom čovjek, dijelom Bog, njemu je dopušteno golove ubacivati i rukom. Diego. Maradona. Heroj, zločinac i sve nijanse između.

PREGLED
"Diego Maradona"

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here