Redatelju i scenaristu Zoranu Tadiću u njegovu je trećem kratkom dokumentarnom kino filmu (dotad je snimio i desetak, uglavnom polusatnih, dokumentarnih filmova-emisija za Televiziju Zagreb), “Poštaru s kamenjara” (12 min; Zagreb film, 1971.), prvom u nizu koji će poslije biti sagledavan kao autorov ciklus o škrtom životu na kamenjaru dalmatinskog zaleđa, stalo do toga da gledatelja upozna s osnovnim podacima o tomu što gleda. Film otpočinje pisanim tekstom, bijelim slovima na crnoj pozadini: “Mate Božinović, listonoša iz Dalmatinske zagore i junak ovog filma…”, koji potvrđuje ono na što upućuje sam naslov, obavještava nas o imenu, prezimenu i zanimanju protagonista, mjestu radnje, pa čak i o tomu da je spomenuti “junak ovog filma”. Sam će Božinović biti i pripovjedač, izvanprizorno montiranim glasom, te će nas već u uvodnim rečenicama izvijestiti o tomu da raznoseći poštu propješači dvadesetpet do trideset kilometara, što je oko pet sati hoda, da to čini već sedamnaest godina, da ima petoro djece. Spomenut će i nekoliko toponima – Split, Dolac, Mosor… – koji će nam približiti smještaj cjeline, a kamera će ga pratiti na njegovim dnevnim zadacima raznošenja pošte skromnim selima i još skromnijim zaselcima zagorskoga kamenjara te u kratkim susretima i razgovorima s primateljima.
U ostalim filmovima niza, informacije riječima bit će znatno oskudnije. Pripovjedača neće biti, ni prizornog, ni izvanprizornog, govorit će se jedva, ako išta, tekstualno ispisane upute bit će svedene na tek nekoliko riječi. Već sljedeći film, “Druge” (12 min; Zagreb film, 1972.), bilješka rudimentarnog zajedničkog života starice i koze u skromnoj kući, u najavnici će, čak donekle prikriveno, ispod naslova, razmjerno malenim malim slovima, manjima od onih kojima je naslov velikim tiskanim slovima ispisan i na drugim jezicima (“Friends – Freundinnen – Les amies”), ponuditi podatak o mjestu zbivanja: “Zaselak Stanari selo Žegar općina Obrovac”. “Dernek” (12 min; Zagreb film, 1975.), o kratkom posjetu gastarbajtera iz Njemačke rodnom selu, bit će označen dvama natpisima, ispisanima u slici: “München, 31. 10. 1974., 4 sata poslije podne”, na početku, i “Prisika-Aržano, 2.11.1974., 6 sati ujutro”, na kraju. “Pletenice” (11 min; Zagreb film, 1974.), o mladoj težakinji koja plete kosu u pletenicu, neće – osim naslova i podataka o autorima i producentima – imati ni govorenih, ni pisanih riječi.
Posljednji u nizu, “Zemlja” (8 min: Zagreb film, 1976.), također bez ikakve kontekstualne upute (i ovdje tek naslov i podaci o autorima i producentima), zbog nekoliko će se čimbenika učiniti čak i zagonetnim. Kao i u “Drugama”, bilježe se zbivanja, jednostavne radnje, smještene na svega nekoliko kvadratnih metara. Ovaj put, doduše, u planinskom eksterijeru, tako da se vizure prostiru i mnogo šire, dokle oko, odnosno kamera seže, dočim je u “Drugama” prostor bio ograničen interijerom, zidovima nevelike izbe. I ovdje se promatra suradnički odnos dvaju živih bića. U “Drugama” to su bile starica i koza slomljenog roga, po svemu sudeći u svom tipičnom svagdanu koji se, uz kakvu varijaciju, ponavlja iz dana u dan, iz godine u godinu; ovdje su to dvojica sredovječnih muškaraca, u poslu koji vjerojatno nije svakodnevan, nego se obavlja prigodno, s vremena na vrijeme, prema potrebi. Starica i koza u “Drugama” bile su na svoj način portretirane – dobile su blize i krupne planove glave, stekli smo dojam da smo donekle upoznali tu ženu i tu kozu.
Dvojac iz “Zemlje”, u čija se lica kamera nijednom neće pomnije zagledati, ostat će nam više-manje nepoznat. Tek dvojica što marljivo obavljaju fizički posao. Neki muškarci koji na malenoj parceli obronka krševita brda radišno razbijaju kamenje i stijenje te potom prekopavaju zemlju. Figure u krajobrazu snimane mahom u širim planovima, u totalima, sleđa. Kad se kamera i približi licima, ona su bilo zasjenjena, bilo u pokretu te ih ne vidimo dobro. Dok bismo staricu, pa i kozu iz “Druga” zacijelo prepoznali da ih sretnemo nakon što smo vidjeli film (naravno, u ono vrijeme), dvojicu iz “Zemlje” u istoj situaciji ne bismo. Eventualno tek po odjeći, ako bi bili isto odjeveni.
Više krupnih planova i detalja posvećeno je udarcima čekića, malja, trnokopa i motike o kamen i zemlju, negoli licima protagonista. Neće biti zabilježeno ni kako dolaze, ni kako odlaze, ni kako se, primjerice, odmaraju, niti će biti naznaka o ičemu iz njihova života što se ne odnosi na trenutačni rad. Oni će, doduše, radeći i govoriti, ali isključivo jedan drugomu, praktične upute o tome čime se upravo bave: “Neće to poći! … Čekaj, čekaj! … Tute! … Ne ide. … Stavi ti kamen. …” Utoliko će se, iako nedvojbeno čeljad od krvi i mesa, obični ljudi iz naroda koji obavljaju priprost posao, u određenom smislu doimati kao kakvi izvanzemaljci postavljeni ondje niotkuda, koji kao da ne postoje izvan tog zadatka.
Poćutu zagonetnosti nemalo će doprinijeti i pozornost filmaša posvećena stijeni razmjerno neobičnog oblika što stoji okomito na ivici druge stijene, povinuta, nakošena, kao da će se, sad na, prevaliti. Ktomu kao da je sastavljena od dva dijela, dva velika kamena jedan na drugomu, što se ne drže čvrsto, te se prijeteće nadvija ponad tog komadića krša na kojem udaraju ova dvojica. Premda je filmaši neće u cjelinu ugraditi nametljivo, ta će se stijena stamena naći i u prvom i u zadnjem kadru, dakle, na retorički povlaštenim mjestima, i još četiri puta između, a jedan će kadar (ili dva?) čak sugerirati njezin subjektivni pogled. Stoga ćemo je, htjeli, ne htjeli, početi usvajati kao važniju gradivnu čest, aktivno ili pasivno o njoj razmišljati. Moguće kao o kakvom postojanom, sudbinskom promatraču, svjedoku, prijetnji… kako god, no njezina nazočnost jamačno će urezati brazdu u doživljaj.
U tom smislu zaigrat će i treći lik, dječarac, pastir koji baš podno rečene stijene čuva ovce. Iako u neposrednoj blizini dvojca, oni na nj ne obraćaju nikakvu pozornost, ne zamjećuju ga, kao da ne postoji. Njega ćemo vidjeti samo na početku filma i na kraju, kada će, dolazeći na svoje mjesto pod stijenom, otrgnuti list klasja niknuloga na minijaturnom proplanku otetom kamenu, i u nj zasvirati, odnosno zazviždati. U čast uspjehu težaka, bit će. Poput kakvog dobroga Pana, samo kameri vidljivog nadglednika i mističnog čuvara kamene goleti.
Valja napomenuti da Tadić i Željko Guberović, snimatelj svih filmova ciklusa (osim “Poštara s kamenjara” koji je snimio Mario Perušina) prikazanu zbilju bilježe posve jednostavno i izravno, ne pribjegavajući uočljivim oneobičenjima kadrova (svi su filmovi snimljeni u crno-bijelom) te da je Tihomir Odić “Zemlju” montirao jednakom jednostavnošću. No sve uz opisane male interpretacijske otkorake, ponajprije dramaturške, koji svaki za sebe možda i ne bi znatno zaigrali, ali u međusobnoj sprezi tvore učinak blagog, no osjetnog odmaka od realiteta. S jedne strane, “Zemlja” jest uzorit primjer čistog dokumentarca usredotočeno usmjerenog na težački rad, ali istovremeno i film koji se promeće u svojevrsnu metafizičku zagonetku. Tomu nedvojbeno pridonosi i spomenuti izostanak informiranja o kontekstu. Da su filmaši negdje u filmu izrekli ili napisali nešto kao: “Mjesto to i to, ti i ti krče tlo da dobiju mali komadić plodne zemlje zato i zato”, takve čarolije zacijelo ne bi bilo.
“Valerija” (16 min; Nomad Studio / Restart, 2023.), drugi film scenaristice i redateljice Sare Jurinčić, katalogiziran je kao eksperimentalno-dokumentarni/dokumentarno-eksperimentalni, a prikazivan je i nagrađivan i na festivalima dokumentarnog filma. Među inime, osvojio je Srce Sarajeva za najbolji kratki dokumentarni film na Sarajevo Film Festivalu 2023. te Nagradu Dokumetar ovoga portala za najbolji hrvatski dokumentarni film 2023. godine. I on, u osnovi, prati dvoje ljudi na jednom zadatku, stariju i mlađu ženu, rekli bismo majku i kći, odjevene u crno, koje posjećuju, čiste, uređuju i urešuju grob naslovne Valerije Fabulić (autoričine nane, bake, obavještava nas posveta na odjavnici), a do groblja plove brodom. Uobičajena, gotovo svakomu poznata zadaća, autorskim će pristupom biti preobražena u nemalu doživljajnu zagonetku. Radnje čišćenja, metenja, pranja, ribanja groba, bacanja starog cvijeća i stavljanja svježeg u vazu bit će pokazane i u toj ćemo središnjoj dionici lako usvojiti što je temelj cjeline. No zbog nedostatka ikakve preciznije informacije o mjestu zbivanja i temi, prikaza uvodnog putovanja trajektom očuđujućim, dezorijentirajućim kadrovima i slikovnim intervencijama u njih, izostanka verbalne komunikacije među protagonisticama, dobrim odsječkom prvog dijela filma neće biti jasno što je pred nama i kamo se smjera.
Sam početak slikopisa, treperava raznobojna svjetla u mraku koje u nekoj vrsti dodatno stiliziranih pretapanja slijede detalji očiju dviju starijih žena što u nas gledaju s crno-bijelih, čini se starih fotografija, praćen je šaptom, ne posve razabirljivo govorenim tekstom, jedinim u filmu. Tekstom nejasna značenja koji se doima prepričavanjem kakvoga sna, a logika sna, dakako, uglavnom je zagonetno neuhvatljiva. Takvom će se neuhvatljivom, onostranom, snolikom zgodom pretežno doimati i “Valerija”, koja će se u završnici osobito odlučno otisnuti u zagonetno spajanjem, izjednačavanjem, prožimanjem lica mlađe protagonistice filma s licima žena s nadgrobnih fotografija, efektom ostvarenim dijapozitivskim projekcijama. Skladna, sugestivna, ugođajna iskošenja zbilje kojima je ekipa “Valerije” – snimatelj Ivan Slipčević, montažer Tomislav Stojanović, skladatelj i oblikovatelj zvuka Christian Bo Johansen, da navedemo samo najistaknutije – zaokupila i privoljela gledateljstvo moguće je, kao i snove, tumačiti i doživjeti na bezbroj načina, od koji vjerojatno nijedan nije pogrešan. Zagonetka je to koja nema točnu odgonetku, već pobuđuje na slobodno dokučivanje i daljnje maštanje, jedna je od opcija.
Svi tekstovi esejističkog serijala “Hrvatski dokumentarni film – od informativnog do zagonetnog”:
1. Hrvatski dokumentarni film – od informativnog do zagonetnog (I): Informacija
2. Hrvatski dokumentarni film – od informativnog do zagonetnog (II): Poetizacija
3. Hrvatski dokumentarni film – od informativnog do zagonetnog (III): Očuđenje
4. Hrvatski dokumentarni film – od informativnog do zagonetnog (IV): Interpretacija
5. Hrvatski dokumentarni film – od informativnog do zagonetnog (V): Zagonetka
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
