Kad je na prošlogodišnjem, 17. Festivalu mediteranskog filma Split “Ješku” za najbolji hrvatski kratkometražni film osvojio dokumentarac “Mate” (Samostalna produkcija, 2023.), vjerojatno nitko nije bio više iznenađen od slavljenika. Još zanimljivije, Ivan Efendić (Sinj, 1990.) je debitantski autor, a réci ispod spadaju u njegov prvi intervju u životu! Nema veće časti od ove i baš nam je drago, neka bude razgovora i za druge medije što više u budućnosti. “Mate” kao prvo filmsko djelo u nadamo se dugoj i uspješnoj Ivanovoj karijeri, koje još ima šansu u 2024. pohoditi pokoje važno domaće/regionalno filmsko-festivalsko okupljanje. Dokumentarac pak prati samoukog slikara Matu Lasića iz sela Konjsko u Dalmatinskoj zagori, kojeg zbog stila, ali i same kvalitete njegovih slika (slikanje i pod svjetlom svijeća), nazivaju i dalmatinskim Rembrandtom.
U sedamnaestak minuta zapaženog kratkiša, svjedočit ćemo razmišljanju i načinu rada uistinu unikatne, do neba zanimljive i reklo bi se u narodu – svoje ličnosti, koja na prvu privlači pozornost. I koja igra po vlastitim nekapitalističkim pravilima, dokle god ga to na kraju odvelo. Vašem glavnom uredniku “Mate” je pri samom vrhu prošlogodišnje domaće dokumentarističke produkcije; baš lijepo, lijepo osvježenje i zaista bi bila velika šteta da šira publika ne vidi debitantski Efendićev film.
Ivan Efendić – potencijalna nova hrvatska dokumentaristička snaga… Dragi Ivane, hoćete li nam se ukratko predstaviti?
“Odrastao sam i donedavno živio u Splitu. Prije godinu dana preselio sam u Basel, Švicarsku. Još uvijek učim jezik i uključio sam se u lokalni kinoklub. Tamošnja filmska i umjetnička scena jako je dobro razvijena i ulaže se u projekte. Već rano sam se počeo zanimati za metal i ekstremnu muziku, pa je i na taj način došlo moje zanimanje za rubne teme i ekscentrične ličnosti. Uvijek su me većinski privlačile takve, rubne dokumentarne teme, od talijanskih mondo filmova pa sve do svima poznate ‘Noćne more’ Željka Malnara. Nakon srednje škole sve više se počinjem baviti idejom da bih i sam mogao raditi na filmovima. Zatim sam upisao Film i Video na Umjetničkoj akademiji u Splitu te završio preddiplomski studij, nakon čega sam se pretežno bavio muzičkim videospotovima.”
“Mate” je, dakle, Vaš debitantski film? I odmah nagrada na FMS-u! Čitali smo da su (očekivano) proradile i emocije…
“Da, ‘Mate’ je moj debitantski film. Kada sam završio s njegovom izradom, bez puno očekivanja prijavio sam ga na Festival mediteranskog filma Split. Dobro mi je poznat, s obzirom na to da sam odrastao u Splitu i često posjećivao festival. Iznenadila me nagrada i mislim da će uvijek imati posebno značenje u mom životu.”
Kako ste stupili u kontakt s Matom Lasićem i na koji je način tekla početna komunikacija? Možete li nam opisati Vašu početnu/kasniju međusobnu dinamiku?
“Za Matu sam čuo još ranije iz novina i kada sam dobio ideju za film, samo sam sjeo u auto i otišao u Konjsko. Tamo sam nakon višesatne potrage uspio doći do njega i upoznati se. Nakon prvog susreta sve češće sam počeo odlaziti i družiti se s Matom, ali bile su potrebne čak dvije godine da pristane na snimanje. Zapravo smo se odmah našli i imali podosta zajedničkih tema za razgovor. Brzo smo postali prijatelji. U neku ruku to je olakšalo i otežalo snimanje. Intervjuiranje za film bilo je puno lakše, jer sam kroz naša mnogobrojna prethodna druženja saznao puno o Mati i na koji način pristupiti snimanju. Isto tako znao sam i koje bi ga teme i pitanja mogli uznemiriti. Nije mi bilo lako suočiti ga s time i onda još isto uvrstiti u film. Jedan od njegovih uvjeta bio je da me portretira kroz film i da doživim slikarski proces iz prve ruke, kao sudionik.”
Već smo rekli da je “Mate” Vaš debitantski film. Vjerujem da je i zbog te činjenice bilo dodatnih izazova; što biste još izdvojili iz cjelokupnog procesa?
“Snimanje je trajalo oko dva tjedna, a na setu smo bili samo direktorica fotografije, Tina Ljubenkov, i ja. Bio je to jedan od Matinih uvjeta, tako da smo se nas dvoje moralo brinuti oko svega: tona, kamere, osvjetljenja… Uz moje poziranje, naravno. Nakon svaka dva dana morali smo napraviti pauzu, kako bi se boja na portretu osušila. Najveći šok bio je nakon saznanja da je Mate uništio portret i sve ostale slike u kući. Nitko od nas nije na to računao. Zbog toga se malo poremetila dinamika snimanja.
“Jedan od izazova bilo je financiranje filma, uzevši u obzir da nije prošao na nijednom natječaju. Na Twitteru sam podijelio Matinu priču i svoju ideju o snimanju filma, nakon čega mi se anonimno javila osoba iz Amerike. Donirala mi je sve novce potrebne za izradu dokumentarca, no do dan danas nisam saznao njen identitet.”
Može li Vaš glavni protagonist Mate živjeti od svog rada i zanima li ga uopće veća komercijalizacija istog?
“Mate zasigurno može živjeti od svog rada. Često dobiva poprilično dobre ponude, ali ih on uglavnom odbija. To je me je i privuklo na početku. Danas su rijetke osobe s takvim uvjerenjima. Mislim da upravo komercijalizaciju ne želi, jer ima potpuno drugačiji pristup umjetnosti, životu… Ne mogu reći sa sigurnošću, ali čini mi se da je Mate zadovoljan svojim odabranim putem, koji sigurno nije lagan.”
Jeste li ostali u kontaktu s njim nakon snimanja?
“S obzirom na to da baš ne koristi modernu tehnologiju, a ja živim u Švicarskoj, nismo u stalnom kontaktu. No, čim dođem u Split, pokušam ga posjetiti. Nekad ga nađem, nekad ne…”
Za kraj – je li “Mate” privremeni izlazak u filmski svijet za Ivana Efendića ili možemo od Vas u budućnosti očekivati neke druge filmske projekte?
“‘Mate’ je moj prvi, ali zasigurno ne posljednji projekt. Pripremam jedan novi, koji se nadam da će biti dugometražni dokumentarni film.”