I da, gotovo je. Nema više. Prvog dana mjeseca rujna prošle godine emitirana je posljednja epizoda HBO-ovog serijala “How To with John Wilson” (2020. – 2023.; sezona 1., sezona 2.). Za neke običan dan u uredu, za vašeg glavnog urednika kraj jedne (mini) ere, gubitak televizijskog prijatelja čije će se odsustvo itekako osjetiti. U tri sezone “HTWJW-a” Wilson je kroz osamnaest polusatnih-ish epizoda stvarao sadržaj oslobođen korporacijsko-formatiranih okova; na tragu ranog HBO-a, kreativnog ludila Nathana Fieldera ili Adult Swima. Sadržaj poput “How To with John Wilson” niste mogli iskopati u nikojem kutu (mainstream) televizijskog krajolika, pa stoga nije ni čudo da je i sam autor od uskih, kultnih početaka na Vimeu narastao barem do statusa kreativnog i dovoljno prepoznatljivog pojedinca, koji neće morati do besvijesti pitchati svoj sljedeći projekt.
Za dio naših čitatelja koji nisu upoznati sa serijalom – ukratko, riječ je polusatnom epizodnom formatu u kojem autor – inače megasimpatični šmokljan koji autsajderstvu daje dodatnu značenjsku crticu u rječniku – nudi svojevrsni vodič kroz život. Od uputa kako skuhati savršeni rižoto, do onih kako uspješno čavrljati ili poboljšati vlastito pamćenje. Naravno, s Wilsonom nikad nije tako jednostavno, jer u svom free-flowing improvizirajućem stilu bez cilja i jasnog plana, gotovo uvijek skrene s glavne teme na sporedni kolosjek. Nekim čudom, sve potencijalne viškove i nelogičnosti ipak na kraju uspije sašiti i prekrojiti, kao da je oduvijek tražio baš tu specifičnu poantu. I koliko god se Wilsonove epizode često natjecale u prikazivanju sve ekscentričnijih i šašavijih zakutaka ljudskog iskustva, njihov korijen ipak okupira svojevrsna meditacija o dobro poznatom, osnovnom spektru ljudskih emocija poput usamljenosti i straha od neprihvaćanja.
Kao i obično, tako je i svaka epizoda treće sezone naslovljena s “How To…”, uz pridruženi nastavak aktivnosti koja će istu obilježiti. U prvoj smo tako naučili kako – sve u New Yorku – pronaći javni zahod, u drugoj kako očistiti uši, u trećoj kako vježbati, u četvrtoj kako gledati utakmicu, u petoj – ptice, te u šestoj kako pratiti vašu poštansku pošiljku. A kad smo već kod javnih zahoda (prva epizoda “Kako pronaći javi zahod”), jeste li znali da u New Yorku postoji (samo) tisuću takvih mjesta, a da samo dva rade 24 sata? Eto, sad smo svi doznali nešto novo, uz dodatne informacije kako vozači taksija uriniraju u boce (neki od njih iste bacaju na ulicu) i klasični skretnički Wilsonov kolosjek o podzemnom bunkeru ispod vošingtonskog hotela, rezerviranog za američku vladu u slučaju nuklearnog ili kakvog drugog kataklizmičkog događaja. Četvrta epizoda bila je rezervirana za sportski segment (“Kako gledati utakmicu”) kojem Wilson, naravno, nije vičan, ali se brzo prešaltao prema zaljubljenicima u usisavače i vlastito priznanje o homoseksualnoj vezi s najboljim prijateljem za vrijeme osnovne škole. U petoj (“Kako promatrati ptice”) smo započeli s pticama, kasnije nastavili do gledanja šireg smisla – svemirskog, onda logično dohopsali i do teorija zavjere, pravim i krivim policajcima koji ih traže i u potonuću Titanica… I da, shvatili ste. Luda, luda, kuća.
“This is John Wilson. Thank you so
much for watching my movies.”
Zašto onda prekinuti na vrhuncu popularnosti i kreativnog zanosa? Pa, sudeći prema odjavnom intervjuu Indiewireu, odgovor bi se mogao tražiti i unutar samog pitanja. Jer, Wilson – kako ćemo vidjeti i u trećoj sezoni, primjerice za vrijeme dodjele Emmyja, gdje se klasično osjećao potpuno neuklopljeno – sebe niti nakon uspjeha serijala nije smatrao zvijezdom. Moglo bi se reći da mu je uspjeh donio više štete nego koristi, kao da bi se najradije vremeplovom vratio u toplo naručje rane low-fi opskurnosti. Snimati za vlastitu dušu, bez ugovornih obveza. Bar je takav dojam s ove strane bare. “Moj unutrašnji svijet nije se promijenio, ali onaj vanjski jest. Nisam bio posve siguran što želim. Bilo je super, ostvarenje sna. Samo sam mislio da će osjećaj biti drugačiji”, rekao je. Wilson po svojim riječima nikad na ove tri sezone nije gledao epizodično, u smislu da je svaku epizodu tretirao kao mali film. Što, zapravo, i ima smisla, jer je njegovu unikatnu kreativnu kaotičnost, bar iz kuta tehničkog formata, ipak trebalo uštopati unutar poznatih televizijskih gabarita.
Kako god bilo, “How To with John Wilson” svakako je u svojih osamnaest epizoda/kratkih filmova izgradio vjernu vojsku fanova, u jednoj od najposebnijih referentnih kota (post)zlatnog doba televizije. Svakako, treba priznati i da je posljednja sezona kvalitativno-energetski na nivou ispod druge, a naročito premijerne; karakteristična Wilsonova zamuckivanja i pročišćavanja grla u naracijskom offu više ne djeluju toliko organski, izbor sugovornika daleko je od eksplozivne ekscentričnosti ranijih epizoda, a i ostaje generalni dojam da se autor jednostavno umorio od ovakvog formata. No, i u svom najgorem raspoloženju, “How To with John Wilson” i dalje ostaje – možda je pridjev revolucionarni malkice pretjeran, ali… – sadržaj kojeg ćemo preporučivati i u sljedećim životima.
“This is John Wilson. Thank you so much for watching my movies.” Ne, vi plačete, mi režemo luk ili nešto, tako da…
